Plesači pred slomom: Nacionalni stožer ih zaboravio, potpore ne dobivaju jer nisu gospodarska djelatnost

Koronavirus je unazadio cijelu Hrvatsku i svijet, a popuštanje mjera u tri faze omogućilo je da se život polako, ali sigurno vraća u ‘novu normalu‘.
I dok su od srijede s radom krenule teretane, a umjetničke grupe dopuštene su i na fakultetima, umjetnost pretočena u radu plesnih klubova, udruga i studija ostala je i dalje ‘na čekanju’.

Štoviše, Nacionalni stožer i epidemiološka služba kao da je zaboravila na veliki dio hrvatske plesne scene koja nema razloga za veselje ni ples. Baš taj ples u velikim je gubitcima, a zbog odluka u kojima udruga, klubova i studija nema, svi se takvi umjetnici osjećaju poput ‘građana drugog reda‘.

Zazivaju razum i pomak na razini cijele države jer u ovo teško vrijeme još je teže opstati. Činjenica koja dodatno otežava cijelu priču je i ta što nemaju pravo na financijsku pomoć od države jer nisu registrirani kao gospodarska djelatnost.

Problem, koji se može nazvati i državni, doveo je i slične situacije u splitske klubove i studija. Splitsku stranu priče prepričala nam je Ines Mamić, umjetnička voditeljica i koreografkinja u Plesnom studiju ‘DanceBox‘.

– Posljednjih osam godina, odnosno od osnutka studija, stalno sam zaposlena tu. Silom zakona studio je morao prestati s radom i u potpunosti je ostao bez prihoda. Naši jedini prihodi su članarine naših polaznika i nastavno na to tražili smo potporu za očuvanje radnog mjesta. Dobili smo odbijenicu uz obrazloženje da nismo gospodarska djelatnost, priča nam Ines koja dijeli sudbinu brojnih pojedinaca koji se bavi plesnim aktivnostima.

Zbog ovakvih zakona mnogi su se klubovi bili primorani ‘ugasiti’.
– Zaboravljeni smo. Jednostavno smo ostali negdje na dnu, a gotovo sve djelatnosti su ‘isplivale’. Po djelatnosti smo sport, umjetnost, kultura i rekreacija. Sve u jednom i samim opisom ne pripadamo nigdje. Ironično je da nas pod svoju kapu ne želi ni sport ni kultura, nastavlja nam naša sugovornica.

Pravo olakšanje je mjera grada Splita kojim su sve one u gradskim prostorima oslobodili plaćanja najamnine.
– Osjećam se razočarano, ali i borbeno. Velika nepravda nam je nanesena i stavljeni smo na marginu društva, a vjerujte mi da malih i velikih plesača u Hrvatskoj ima više nego malih i velikih nogometaša, govori nam Mamić.

Budućnost je, kaže nam, neizvjesna, ali priželjkuje da se ne dogodi najcrnji scenarij kojeg opisuje na način da neće moći raditi u dogledno vrijeme.
– Ne samo što će država imati još jednu osobu na teretu svog proračuna već će i more te djece ostati bez svojih aktivnosti. Nije svatko za atletiku i odbojku. Jako mnogo je djece kojima je ples i ovakva vrsta treninga stil života, zaključuje nam naša sugovornica.

I dok traje prebacivanje odgovornosti i ‘loptanje’ među nadležnima iz sporta, kulture i umjetnosti nitko ne poduzima ništa. Sve dok, kako kaže stara poslovica’ tikva ne pukne. U ovom trenutku dobrano je načeta.