PUTOPIS IZ KINE: Zgode i nezgode na putu do Kine

Treća godina glume i lutkarstva osječke akademije predstavljala je Hrvatsku na dva međunarodna kazališna festivala u Kinu: Maritime Silk Road International Arts Festival, i China Quanzhou International Puppet Festival. Grupu studenata predvodili su poznati kazališni pedagog, redatelj, profesor na Akademiji i prorektor osječkoga sveučilišta Robert Raponja, umjetnička suradnica Katica Šubarić i predsjednica UNIME Hrvatske i ravnateljica MLU Osijek Jasminka Mesarić. Među studentima bio je i jedan Splićanin Josip Ledina koji već treću godinu studira glumu na Akademiji u Osijeku. U narednim člancima Josip će nam pokušati dočarati kako izgleda život u Kini i što Kinezima znači kazališna umjetnost i što znači biti mladi hrvatski glumac i umjetnik u Kini. 

Došao je i taj dan, odlazak u daleku Kinu, kolijevku carskih dinastija, zemlju bogate povijesti i kulture. Mnogi bi pomislili da smo s uzbuđenjem odbrojavali dane pred odlazak, ali smo tih dana imali pregršt studentskih obaveza na akademiji i pregršt projekata, tako da smo se za Kinu spremili jedan dan pred odlazak. Letili smo iz Budimpešte. Otišli smo se registrirati, napraviti chek in za let na šalteru Air Chine. Prilikom čekanja u redu, shvatio sam da smo jedini Europljani na letu, okruženi mnoštvom Kineza. Na ulasku u avion srdačno me pozdravila stjuardesa Air Chine, prelijepa mlada Kineskinja šarmantnog osmijeha. I ostale stjuardese izgledale su predivno, kao da su pobjegle iz “Zabranjenog grada”. 

GULIVER MEĐU LILIPUTANCIMA 

Hodajući do svoga sjedala koje je bilo u zadnjem dijelu aviona, primijetio sam kako me Kinezi gledaju s divljenjem. Odmjeravali su me i čudili se mojoj visini i veličini. Osjećao sam se kao Guliver (ipak sam visok 195 cm) okružen Liliputancima. Okretali su se i s radošću buljili, a nerijetko i rukama pokazivali na mene svojim suputnicima. Lako bi me pogledom pronalazili jer je jedino moja glava, tjeme i kosa virila iznad naslonjača sjedala. Naravno, nisam se mogao suzdržati i počeo sam umirati od smijeha. Ničim izazvan, postao sam zvijezda…Avion Air Chine je bio grandiozan, ogroman. U avionu smo imali sve što smo htjeli hranu, piće, televiziju, glazbu. Kao pravi studenti, dobro smo iskoristili sve blagodati avionske karte. Kušali smo kineska piva, degustirali kineska vina, i ostale sokove. Kada sam otišao na wc, mislio sam da se netko šali. Wc za muškarce je bio uz vanjsku stranu aviona, tako da je strop bio lučni svod. Osim što sam trebao pognuti glavu dok sam ulazio, nisam se ni mogao približiti školjki jer je iznad nje strop bio visine otprilike 1 metar. Nakon pustolovne avanture u wc-u, uspješno završene, izašao sam iz klaustrofobične wc kabine osjećajući se kao pobjednik. Pri pogledu na sjedalo, shvatio sam da mi se i mali Kinezi, koji su sjedili blizu wc-a, dive, pokazujući gestama kako je wc malen, a ja „ big, big“ dižući svoje ruke visoko u zrak. 

SLIJETANJE U PEKING 

Nakon 10 sati leta, bili smo iznad Pekinškog teritorija. S velike visine, Peking nije djelovao veliko, ali dok smo se spuštali sve niže i niže, naš se avion samo utapao u sivilo megalomanskih nebodera, zgrada i avenija. Kada smo sletjeli, osjetio sam toplinu zraka i kinesko sunce. Pri izlasku iz aviona primjećivao sam samo livade. Kada smo ušli u autobus zračne luke, dobrano smo se vozili 15 minuta do neke stanice. Kada smo izašli morali smo se voziti brzim vlakom još 10-ak minuta. Nakon vožnje dočekao nas je prizor pekinškog aerodroma koji izgleda kao grad. To je drugi aerodrom na svijetu po broju putnika. Odmah smo se čekirali za idući let koji je bio za osam sati. Prije check in-a smo trebali ispuniti žutu kartu za strane putnike, da smijemo ući u Kinu. U tom je redu bilo oko 2.000 ljudi, svi stranci. Indijci, Rusi, Aapi, Amerikanci i ostali… Ovdje nas nitko nije gledao sa divljenjem i čuđenjem. Napokon smo prošli sve prolaze i check in za Xiamen. Opet smo se vozili brzim vlakom i došli na terminal. Uočio sam kod Kineza jednu neobičnu naviku, koja mi je toliko odvraćala pažnju, a to je pljucanje. Svi pljucaju, od velikih do malih, od siromašnih beskućnika do naočitih ljudi.

 Svi “hračkaju” po ulici. Kako smo imali još par sati slobodno, otišli smo razmijeniti novce u mjenjačnicu: euro i dolare u kineske yuane, oslikane vođama i ostalim važnim ljudima iz partije. Kina je komunistička država, ali to ne bih uočio da nisam vidio vojnike po aerodromu i poneku crvenu petokraku kao ukras na zidovima zračne luke. 

OBOŽAVATELJ PRED WC-om 

Zatim smo otišli na zahod. Već na samom ulazu mali Kinezić pokazuje gestom kako sam velik. Izvadio je svoj Iphone i fotografirao selfie sa mnom. Odmjerava me od glave do pete, smijao se i govori nešto na kineskome. I ja učinim selfie da mi ljudu vjeruju da imam “fanove”. Kada sam izlazio iz wc-a, obožavatelj je još bio tamo, Počeo nas je pratiti. Ubrzo smo se sakrili u gužvi. U Burger Kingu se nismo najbolje sporazumjeli jer osoblje kao i većina na aerodromu ne zna engleski, ali nekako uz osmijeh i prst kojim pokazuješ što želiš, sve glatko prođe. Cijelo osoblje je gledalo u nas bijelce… Dok smo sjedili i jeli, jedan momak koji je sjedio za susjednim stolom je iz visine, voayerski je fotografirao naše cure, pokušavajući uhvatiti pravu ptičju perspektivu. Shvatio je da smo ga vidjeli što čini te je brzo sklonio mobitel i nastavio jesti. 

GDJE JE KUFER? BEZ BRIGE STIŽE NOVI 

Mrtvi umorni stižemo na let do Xiamena. Let je bio ugodan. Otišli smo uzeti prtljagu. Moj se kufer nije vrtio s ostalima. Oblio me hladan znoj.. Biti na drugome kraju svijeta, bez prtljage- pa valjda nisam takav “baksuz”, rekoh sam sebi zazivajući dobrog Svetog Antu Padovanskog da uskoči. Nedugo nakon vapaja, maleni Kinez gura jedan kufer na kolicima. Ugledao sam svoj kufer na kolicima. Skoro proplakah od sreće.. Približava se kufer, pogledam ga pomnije i vidim: kufer oštećen, otpala 2 kotačića… Što ću sada? Uz pomoć asistentice idem prijaviti štetu, potpišem nešto na kineskim papirima. Pitali su me želim li novac ili novi kufer. Odabrao sam drugu opciju. Odjednom radnik otvori vrata, a ispred mene se stvori veliki hangar, prepun novih kufera, tako da sam lako i brzo prebolio štetu. Na izlazu iz aerodroma dočekale su nas naše voditeljice, ujedno i prevoditeljice koje nam je dodijelio festival: Jenny i Korina. 

QUANZHOU- kineski “Split” 

Promatrao sam ulice kuda smo prolazili. Bile su to široke avenije uređene, prepune zelenila, uređena i oblikovana drveća, ulice pune palmi. Palme su me podsjetile na Split, naše palme umiru a kineske bujaju na svakome koraku. Vani je puhao topao i vlažan vjetar, bilo je ugodnih 16 stupnjeva. Bili smo očarani i zadivljeni veličinom grada kada smo stigli u grad Quanzhou u provinciji Fuijan. Svjetla velegrada su obasjavala dugačke avenije kojima se mijenjao mozaik ispunjen dinamičnim kineskim pješacima, motoristima i vozačima automobila. Svi trube, glasno pričaju, komentiraju, pravi mravinjak na cesti. Pomislih u sebi, ovdje su svi “ćuknuti”, pa ovo je Kineski Split. Grad ima osam milijuna stanovnika, s okolicom 22… Bus nas je odveo do hotela. Izlazimo iz busa polumrtvi pogledamo prema hotelu, ostajemo bez daha i brzo se razbuđujemo: domaćini su nas odveli u hotel od pet zvjezdica, hotel Marko Polo. Upijali smo tu raskoš i bogatstvo kineske arhitekture. Veselili smo se i radovali. Prije dva dana u menzi ručamo za desetak kuna, a u Kini imamo hotel s pet zvjezdica. Naravno, sve troškove pokriva festival. Nakon recepcije, šetali smo dugačkim lobijem do lifta. Zezali smo se da je lift skuplji od nas. Soba mi je bila na osmom katu. Bila je predivna. Iako mrtvi umorni, od silnoga uzbuđenja nismo mogli ići spavati. 

Nastavak čitajte u nedjelju…