Radujte se narodi ako čujete glas!

U preambuli Zbornika dalmatinskih
klapskih pjesama iz 1979. Jure Kaštelan piše: ”Omiški festival nastao je iz
ljubavi prema pjesmi, a to znači i prema pjevanju i prema riječi koja se pjeva…
Kao jato ptica odletjele su pjesme na sve strane naše zemlje i pripitomile se u
svakoj klimi, svuda dobro dočekane i primljene… Ne bi trebalo isključiti ni
jedan ljudski pjevni izraz i način.” Druga dva uvodničara Zbornika, dr.sc.
Željko Rapanić i akademik Bezić ističu napore organizacije Festivala,
konotiraju ga u vremenu i okolnostima, ostavljajući otvorenom razvojnu liniju
koja je tada, a osobito kasnije, prihvaćana i osporavana, počesto istovremeno.
Stručno uredništvo, od jeseni 1975. i čitavu 1976., u sastavu Bezić, Stipišić,
Tudor, Veršić, Vidović, ističe važnije probleme i potiče rješavanje otvorenih
pitanja. U jeku rata, u srpnju 1991. te u kolovozu 1992., zaslugom Direkcije
festivala i neprijepornom stručnom pregnuću prof. dr. Nikole Buble izlaze iz
tiska još dva Zbornika. Bio je to očito apogej stručnog rada, zanosa,
domoljubnog impulsa, sublimat četvrtstoljetnog rada skupina stručnjaka i
omiških entuzijasta koji su svjesno i nadsvjesno utkali svoje vrijeme u vremenu
baštine, u priču o identitetu, u kolektivnu glazbenu memoriju jedne regije,
uzimajući zauzvrat jako malo.

Danas, 22 godine kasnije, živimo
izmijenjene obrise i strukturu klapske scene, nemamo četvrti Zbornik ni epilog
natječaja za ravnatelja FDK; imamo monografiju o 40 festivalskih godina i sam
Festival ponešto izmijenjen. Evidentno je kretanje klapske scene u različitim
pravcima, porast institucionalne kontrole nad proizvodima te scene, a FDK
zrcali uglavnom jedno područje djelatnosti klapa kroz natjecanje u vještini
izvođenja spašenog tradicijskog blaga i u produkciji novih naslova za klape. Ne
želim biti pogrešno protumačen: ni blizu ne držim da FDK petrificira
melografsku djelatnost niti smatram natjecanja u Omišu nekom muzeološkom
gimnastikom – ne, blizak sam ideji E. Blocha koji u sjećanju na prošlo vidi
preduvjet kasnije stvaralačke potentnosti: povratak onim nataloženim svojstvima
koja smo stekli tijekom biološkog i povijesnog razvoja; povratak baštini kao
tradicijskom humusu našeg prezenta. Tako ćemo kristalizirati vlastitu suštinu,
postajati sigurni.

Ne želim dovesti u binarnu opoziciju
procesualnu narav klapske pjesme s osnovnim djelatnostima FDK da bi uz to oruđe
omogućio lakše snalaženje u svijetu klapa. Na žalost, binarnu opoziciju često
nameće službeni Festival, a očita je cijena marginalizacija fenomena koji se
odupire jednostavnom svrstavanju.

Arhetipsko, tradicijsko i razvojno u
mnogome su slojevi šire shvaćenog mediteranskog identiteta. To je zajednički
nazivnik raznim brojnicima pa tako i glazbenim. Vitalnost institucije dokazuje
se, između ostalog, mogućnošću preobrazbe i komunikacije s novonastalim
subjektima u području interesa.

Na žalost, od dijagnoze se ne biva
pametniji, a agresivne terapije mogu i uništiti, pa se nadam da mi nećete
zamjeriti skretanje posebne pozornosti na ovu veliku i časnu ustanovu.
Jednostavno je: FDK živi jer u zadnjih 15 godina buja klapska scena, a ujedno
stagnira u razvoju zbog lokalnih problema i nerazumijevanja. Ovo drugo je
predmet mog interesa u ovom blagdanskom pisanju.

Iz teksta Statuta FDK razvidan je
monopol političke vlasti nad ustanovom koja ”nema kamo”. Sustav odlučivanja o
svim segmentima je ispolitiziran, korektivni faktor u smislu struke je
minimalan, a dopunama Statuta iz 2012.  i
ukinut. Slatkopojno rječita vlast u floskuli ”bit će bolje” uvijek ima
minimalni izraz želje i iznova uspostavlja razlog za dočekati novi dan. FDK je
– trošak, kultura na kredit s malom ratom i kamatom, a Festival je kao i auto –
troši se i stari ,a rata uvijek dođe na naplatu. Kultura je duže vrijeme na
mnogo načina getoizirana i gerilski preživljava u Omišu. Ne treba za ovu izjavu
biti osobito pametan, znate, kultura i umjetnost imaju svoje proizvode, a omiški
su proizvodi uglavnom stvar talenta i pojedinačnih pregnuća , nikako sustavne
društvene brige. Određeni subjekti žive, ali – pitajte ih kako. 

Vrlo malo ljudi
živi za kulturu i od kulture, a o kulturi odlučuju upravo ”oni drugi”. Kako
će FDK napredovati kao globalno najvažniji festival klapa kad svakodnevno
politički vibrira? Klapski entuzijasti u gradu su desetkovani sljepilom
politikantstva i demagoškim frazama koji su prečica za bijeg od možebitnih
troškova. Zgodno vam dođe sezonski festivalski folklor u politici, prvi redovi
na Pjaci sv. Mihovila, kašnjenja i mudri pogledi u daljinu. Sezona prođe i voće
se ukiseli. Ambicija je velika, teže ju je ubiti u običnom čovjeku nego
generala među vojskom.  Omiški klapski
milje nije konzultiran ni oko čega; ma nema veze – ne pita se ni one koji puno
više znaju, jer da bi pitao moraš valjda znati koga pitati. Tako je jedan mali
Omiš potpuno politički okružio jednu staru i čuvenu ustanovu, dajući joj upravu
baš po svojoj mjeri. 

Mnogi glazbeni subjekti nisu imali tu sreću othraniti se
entuzijazmom i zanosom izvana pa su nestali. Ni Festival nije Vatikan, vrlo je
ljudski, vrlo lokalan. Snaga institucije godinama štiti loše poteze nas
zemaljskih i abolira razne gluposti. Klape su, srećom, žilave, bore se za nagradu,
prestiž, za sebi stvorenu sliku o Festivalu, za tu staru pozornicu gdje je u
gotovo pola stoljeća nataložena ipak dovoljna količina smijeha, suza, zanosa,
ljubavi i akorada koji ne daju od sebe i od kamenog trga Sv. Mihovila tu vojsku
pjevača, skladatelja, aranžera, pjesnika. Da ne vjerujem da su čuvari Festivala
sve te generacije koje ostave svoje srce na pozornici ispod Mirabele, slabo bi
vjerovao onima koji svakodnevno podno Mirabele šetaju. Obzir prema Festivalu,
iskreni obzir vlasti, i uvjerenost da je to sučelje omiške kulturne scene i s
druge strane obzir vodstva Festivala prema pjesmi, prema njenom razvoju i
promjenama – je li to moguće? 

Evo misao pametnijeg od mene: ”Odricanje od svih
obzira je pradavni strah, davna suština ljudskog bića koje želi moć, jer se
boji.” (M. Selimović). Sveti Ivan Apostol objavljuje bitnu rečenicu razloga
Njegovog porođenja: ”Riječ je Tijelom postala i nastanila se među nama. Riječ
koja bijaše Bog”. Zato je moguće pružiti riječi, misli na razmatranje kao ruku
prihvaćanja i uvažavanja. Po Riječi smo mogući. Da ipak u priču o Festivalu
konačno uključimo riječ i Riječ? Trebali bi, Bog se i ovako i onako ne kocka.