Sve što ste oduvijek željeli znati o GMO-u…

Genetski modificirani organizmi. GMO. Rasprava o
(eventualnoj) štetnosti GMO- a po ljudsko zdravlje traje već godinama, a
aktualni pregovori oko TTIP-a (Transatlantskog sporazuma o trgovini i
investicijama između EU-a i SAD-a) samo su “dodali ulje na vatru”.
Mnogi naime smatraju kako je TTIP “projekt stvaranja svjetske
totalitarističke države” u kojoj će korporacije voditi glavnu riječ i koji
“na mala vrata” uvode GMO u Europu, načelno nesklonu takvim
proizvodima. Drugi pak drže kako sporazum otvara vrata našim poduzetnicima u
Americi…

No, željeli smo čuti stavove meritornih, po mogućnosti
suprotstavljenih strana, u Hrvatskoj o GMO-u, ali bez podizanja tenzija i
teških riječi. Iz Zelene akcije odgovore na neka naša pitanja pripremili su
Jagoda Munić i Hrvoje Radovanović. Za drugu stranu, smo inicijalno odabrali
prof. Hrvoja Fulgosija, molekularnog biologa iz Instituta “Ruđer
Bošković”, ali možda i važnije, predsjednika Vijeća za GMO Vlade RH…

Međutim, prof. Fulgosi, nakon što je inicijalno pristao
odgovoriti na neka naša pitanja i iznijeti svoj stav oko GMO-a, na koncu je –
dao ostavku! Na mjesto naravno u Vijeću za GMO Vlade RH. Kaže, ne zbog nekog
razilaženja u mišljenjima ili problema u radu (eventualnih pritisaka), nego iz
– privatnih razloga. A više nego kvalitetan i kvalificiran sugovornik bio je
prof. Vladimir Mrša, prije desetak godina dekan Prehrambeno – biotehnološkog
fakulteta u Zagrebu, aktualni prodekan za međunarodnu suradnju koji
“pokriva” teme bliske GMO.

Opći podaci o GMO-u

Evo i nekoliko općih, čisto statističkih podataka prije
“razmjene mišljenja”: Prema Nature magazinu (zadnji podaci iz 2013.
godine) od ukupno 1,5 milijardi hektara obradivih površina na svijetu, GMO se
uzgaja na otprilike 12 posto. A najveći dio tih površina se pak nalazi u pet država
najvećih proizvođača GMO-a: SAD-u, Kanadi, Brazilu, Argentini i Indiji. Ostatak
od 18 mil. h zasađen je u drugim zemljama širom svijeta. U Europi glavni su
proizvođači Španjolska, Portugal, Češka, Slovačka i Rumunjska i to samo
kukuruza. Što kažu Zeleni?

 – Jedan od glavnih
argumenata zagovaratelja GMO usjeva jest povećana količina uroda, bez kojeg
nije moguće prehraniti sve brojnije čovječanstvo. Vaš stav po tom pitanju.

 Prvenstveno
trebamo napomenuti da GMO usjevi prisutni na tržištu nisu modificirani na način
da daju veći prinos, nego da u sebi sadržavaju otrov za štetnike, odnosno da su
otporni na vrlo jake herbicide. Takvi usjevi daju veći prinos u usporedbi s
klasičnim usjevima, prema znanstvenim istraživanjima provedenim na GMO
Bt-kukuruzu u SAD-u, samo u godinama kad je populacija štetnika vrlo visoka,
dok se prinos ne povećava kad je populacija štetnika manja ili srednjih
vrijednosti. Većina GMO usjeva se sije za ishranu životinja, a ne za ljudsku
ishranu, a kod GMO-a modificiranih da su otporni na herbicide, sjeme se prodaje
u paketu s herbicidom i profit se pri tom ostvaruje manjom količinom rada na
poljima, uz daleko veće zagađenje okoliša herbicidima, što osim utjecaja na
prirodu ima i utjecaj na ljudsko zdravlje.

 Čak
i kad bi GMO usjevi bili modificirani tako da povećavaju prinos i namijenjenih
za ljudsku prehranu, jedan od glavnih
argumenata biotehnološke industrije temelji se na široko rasprostranjenom mitu
kako je kronična glad u svijetu posljedica nedovoljne proizvodnje hrane te kako
će jedan od glavnih izazova za poljoprivredu u nadolazećem razdoblju biti
iznalaženje načina da se povećaju prinosi. Međutim, pažljivije proučavanje
fenomena gladi pokazuje kako je ona u realnim situacijama rijetko povezana s
niskim prinosima samima po sebi, a češće sa siromaštvom i nejednakošću. Drugim
riječima, ljudi umiru od gladi zbog toga što si ne mogu kupiti hranu, a ne zbog
toga što je nema dovoljno na tržištu. 

U isto vrijeme u kojem više od 800
milijuna ljudi trpi od kronične pothranjenosti, u razvijenim zemljama vlada
epidemija pretilosti. Razlog tome je taj što se u tržišnoj ekonomiji većina
hrane ne proizvodi za direktnu upotrebu i zadovoljavanje potreba populacije,
već za prodaju na tržištu s ostvarivanjem profita kao glavnim motivom. To
dovodi do naoko kontradiktornih situacija da područja u kojima vlada kronična
pothranjenost često istovremeno izvoze hranu na strana tržišta (na kojima
tvrtke mogu postići više cijene). Osim toga, poznato je da čak 30-50% (ili
1.2-2 milijarde tona) hrane proizvedene na globalnoj razini propadne prije nego
što bude konzumirano. U nerazvijenim zemljama to je posljedica loše
infrastrukture za transport i skladištenje hrane, dok je na Zapadu posljedica
potrošačkih navika, odnosno ogromne količine upotrebljive hrane koja završava u
smeću. Isto tako, više od 50% proizvedenih žitarica odlazi na prehranu
životinja za proizvodnju mesa što je, prema procjenama UNEP-a, dovoljno da se
prehrani dodatnih 3.5 milijardi ljudi.

– Koliko ima istine u
tvrdnjama kako je druga generacija GMO usjeva “pozitivnija” i
“manje štetna” od prethodne?

O konkretnim učincima
druge generacije GM usjeva teško je u ovom trenutku govoriti jer je njihova
upotreba još uvijek vrlo ograničena. Naime, preko 95% GM usjeva koje se
trenutno komercijalno uzgaja još uvijek predstavljaju usjeve prve generacije
(usjevi otporni na herbicide, usjevi koji proizvode vlastite pesticide ili
kombinacija ovih dvaju svojstava). Premda bi GM usjevi druge generacije
modificirali organizme na način da im poboljšavaju pojedina svojstva, ni oni
nisu imuni na rizike povezane sa svim GMO-ima, kao što je činjenica da se radi
o živim sustavima koji su inherentno manje predvidivi od npr. proizvoda
kemijske industrije, koji se sami razmnožavaju, migriraju te ih je jednom kada
ih se pusti u okoliš praktički nemoguće povući.

Među GM usjevima druge
generacije trebale bi se naći i biljke modificirane za proizvodnju lijekova,
cjepiva, vitamina i različitih drugih komercijalno interesantnih kemikalija.
Prirodno, postavlja se pitanje kako će te kemikalije
utjecati na kukce, ptice i druge životinje koje se tim biljkama izravno ili
neizravno hrane? Osim toga, postavlja se i pitanje opravdanosti uvođenja
ovakvih usjeva u okoliš s obzirom na postojanje manje rizičnih alternativa.
Jedan od najčešće spominjanih razloga za uvođenje GM usjeva druge generacije
jest odgovor na probleme s kojima će se poljoprivreda suočiti zbog klimatskih
promjena. Tako nam na primjer govore kako će genetski inženjering igrati
ključnu ulogu u razvoju sorti otpornih na sušu. Međutim, prestižni znanstveni
časopis Nature je 18. rujna prošle godine, u tekstu pod naslovom Cross-bred
crops get fit faster, prenio rezultate projekata za razvoj klasičnih
varijeteta kukuruza otpornih na sušu i manje zahtjevnih s obzirom na količinu
potrebnog gnojiva. Ovi su projekti pokazali kako tradicionalne metode križanja,
ne samo da mogu proizvesti biljke usporedive kvalitete, već su i brže od
metoda genetskog inženjeringa kada se radi o genetski složenim svojstvima poput
otpornosti na sušu.

– U RH je predviđeno da
hrana u trgovinama koja sadrži GMO mora biti posebno označena. Po Vašem
mišljenju, zašto to proizvođačima smeta ako doista nema štetnih posljedica od konzumacije takve hrane?

 Prema pravilima EU svi
prehrambeni proizvodi koji sadrže više od 0.9% GM sastojaka moraju biti
deklarirani kao GMO. Proizvođačima to naravno smeta zbog toga što takvu hranu u
Europi većina ljudi ne želi kupovati. U više navrata provedene ankete jasno su
pokazale kako je većina stanovnika Europe skeptična prema ovim proizvodima. To
su prepoznali i trgovci koji na svoje police gotovo uopće ne stavljaju
proizvode koji sadrže GM sastojke, iako je u EU trenutno odobreno više desetaka
GM biljaka za upotrebu u ljudskoj hrani. S druge strane Atlantika, gdje ne
postoji obaveza označavanja, u posljednjim godinama također jačaju pokreti koji
se bore za njeno uvođenje u pojedinim saveznim državama kako bi kupcima bila
omogućena veća sloboda izbora. Industrija se protiv takvih inicijativa bori
svim silama i ulaže milijune dolara godišnje u lobiranje protiv takvih zakona.
Također pokušavaju iskoristiti i pregovore o Transatlantskom trgovinskom i
investicijskom partnerstvu (TTIP) koji se trenutno vode između SAD-a i EU-a
kako bi olabavili europska pravila o označavanju, kao i pravilo nulte
tolerancije kojim je zabranjena i najmanja mjerljiva kontaminacija GM
sastojcima koji trenutno nisu odobreni u EU. 

 – Prema našem
zakonodavstvu je zabranjeno sijanje GMO sjemena, no da li postoji mogućnost
“ulaska na mala vrata” takvog sjemena, poput recimo prošlogodišnjeg
slučaja velikih poplava u Slavoniji kada je dio sjemena, kako se otkrilo,
darovala upravo tvrtka koja se bavi proizvodnjom i prodajom GMO-a?

 Hrvatska ima vrlo
restriktivan zakon o GMO-ima koji efektivno brani njihovo sijanje na većem
djelu njenog teritorija, a svi proizvodi koji sadrže više od 0.9% GM sastojaka
moraju biti označeni kao GMO. Nažalost, uvijek postoji određeni raskorak između
onoga što je zakonski propisano i realne situacije na terenu. No treba
napomenuti da tvrtka Monsanto ne proizvodi samo GM sjeme, već i klasične
hibride. Tvrtka je ovim činom vjerojatno pokušavala popraviti izrazito
negativnu sliku koju uživa u javnosti, no čini se kako joj se ovaj potez na
kraju odbio o glavu.

 – Da li postoji opasnost
od prelaska transgena na domaće sjeme u RH?

Takav je scenarij vrlo
izgledan ukoliko Hrvatska iz nekog razloga odluči olabaviti svoja pravila o
GMO-ima ili to učini neka od susjednih zemalja. Pelud ne poznaje granice, te su
u zemljama poput SAD-a i Kanade gdje se GM usjevi masovno uzgajaju, dobro
dokumentirani slučajevi poljoprivrednika čije su njive vjetar i kukci
kontaminirali peludom GM biljaka. Kako bi se ti rizici smanjili, moguće je
implementirati određene mjere, no njihova je dugoročna učinkovitost vrlo
upitna. Rezultati monitoringa koji je od 2001. do 2010. proveden na 216 postaja
u Njemačkoj, Švicarskoj i Belgiji pokazali su da pelud kukuruza, jedine GM
biljke koja se trenutno komercijalno uzgaja u EU, može prevaliti udaljenost
veću od četiri kilometra. To znači da bi, kako bi se spriječila kontaminacija,
zaštitne zone utjecaja („tampon zone“) oko područja zasijanih GM kukuruzom
trebale biti kilometarskog raspona. 

Za usporedbu, Europska agencija za
sigurnost hrane (EFSA) trenutno preporučuje zaštitne zone od svega 20 do 30
metara između površina pod GM kukuruzom i zaštićenih staništa ekstremno
osjetljivih vrsta kukaca. Ovo predstavlja primjer izrazite manjkavosti GMO regulative,
čak i u Europi koja ima stroži sistem od većine drugih zemalja. Objavljeni
podaci upućuju kako bi prijedlog da se nekim državama članicama EU dozvoli
uzgoj GMO-a mogao opasno ugroziti usjeve susjednih zemalja. Naime, prije
nekoliko mjeseci usvojene su izmjene EU Direktive 2001/18 o namjernom puštanju
genetski modificiranih organizama u okoliš, koje bi trebale državama članicama
dati više slobode pri odlučivanju o uzgoju GM biljaka na njihovom teritoriju.
Premda su naišle na odobravanje i u nekim krugovima kritičnim prema GMO-ima,
njihovo će usvajanje isto tako omogućiti vladama naklonjenim sijanju GMO usjeva
da na svom teritoriju povećaju površine pod ovim usjevima. Ukoliko se to desi,
bit će neophodno da zemlje, poput Hrvatske, koje zastupaju princip GMO
slobodnih zona, zatraže da se EU standardi o veličini zaštitnih zona drastično
povećaju. Hrvatska ima tu sreću da se nalazi u okruženju EU članica koje su
mahom kritične prema GMO-ima što bi trebalo iskoristiti kako bi čitava regija
očuvala status slobodan od GMO-a.

 – Vaš komentar rezultata
znanstvenih analiza prema kojima je GMO prehrana testirana na sisavcima te
pokazuje štetnost kod druge, treće i četvrte generacije, kao i Vaš komentar
potpuno oprečnih tvrdnji znanstvenika koji dokazuju izostanak bilo kakvih
negativnih posljedica GMO prehrane.

 Pitanje o zdravstvenoj
ispravnosti GM hrane svakako je jedno od najkontroverznijih u čitavoj debati.
Razlog tome je manjak kvalitetnih nezavisnih studija o dugoročnim učincima GM
ishrane na čovjeka i druge životinje. Veliku većinu objavljenih istraživanja
napravila je sama industrija ili s njom povezane institucije te se i
regulatorna tijela poput EFSA-e pri donošenju odluka o odobravanju proizvoda
uglavnom oslanjaju na podatke koje dostavljaju biotehnološke tvrtke. Osim toga,
u tim tijelima često sjede ljudi koji su bivši zaposlenici tih istih tvrtki ili
su s njima na druge načine povezani. Također, većina tih studija ne ispituje
dugoročne učinke konzumiranja GM hrane već se najčešće prate učinci tokom
perioda do 90 dana. Nezavisne studije često je teško provesti zbog patenata
koje tvrtke imaju na GM sjeme te je potrebno zatražiti njihovo dopuštenje za
provođenje eksperimenata. S obzirom na činjenicu da u zemljama poput SAD-a gdje
se GM hrana masovno konzumira označavanje GM proizvoda nije obavezno, otežano
je provođenje epidemioloških studija dugoročnih učinaka jer nije moguće
napraviti usporedbu s kontrolnom skupinom, pošto nitko zapravo ne zna koliko,
niti kojih GMO-a konzumira. Ono malo nezavisnih studija koje uspiju biti
objavljene te ukažu na potencijalne zdravstvene rizike biva dočekano na nož te
se ulažu golemi napori kako bi se njih i njihove autore diskvalificiralo na sve
moguće načine, kao što se nedavno dogodilo sa studijom dr. Seralinija. Bitno je
napomenuti kako osim izravnih utjecaja konzumacije GM hrane, GMO-i mogu i
posredno utjecati na zdravlje ljudi, putem agrokemikalija koje se koriste u
kombinaciji s njima. Naime, dobro je dokumentirano kako na područjima u kojima
se uzgajaju GM usjevi otporni na herbicide dolazi do dramatičnog povećanja
potrošnje herbicida što može imati izrazito negativnih posljedica po lokalno
stanovništvo. U tom je smislu možda najpoznatiji slučaj Argentine gdje je u
područjima s masovnim uzgojem GM usjeva došlo do učetverostručenja broja djece
rođene s različitim malformacijama, stopa pojave raka koje su 2-4 puta više od
nacionalnog prosjeka, kao i učestalije pojava respiratornih i oboljenja
štitnjače. Unatoč tome što nas zagovornici GMO-a pokušavaju uvjeriti kako u
znanstvenoj zajednici postoji konsenzus oko sigurnosti GMO-a, to nema veze s
realnim stanjem stvari. Dokaz tome je i pismo Europske
mreže znanstvenika za društvenu i okolišnu odgovornost (eng. European Network of Scientists for Social and Environmental
Responsibility) koje upozorava upravo na nepostojanje znanstvenog konsenzusa o
ovom pitanju. Pismo je do siječnja 2015. potpisalo preko 300 znanstvenika
različitih profila. 

 Profesor Mrša odgovorio je munjevito, ne čudi s obzirom da
je ovo “njegovo” područje…

 – Brojni
znanstvenici u svijetu (Francuska, Rusija,…) objavljuju radove temeljene na
istraživanjima (često osporavane, zbog malog ili loše odabranog uzorka,
tendencioznog tumačenja rezultata,…) kojima dokazuju štetnost GMO usjeva i
hrane. Smatrate li da su takve analize realne te, po Vašem mišljenju, da li su
GMO proizvodi štetni za ljude, odmah ili kroz dulje korištenje?

 -U osnovi treba razlikovati dvije
vrste potencijalnih rizika koji se spominju u vezi s GMO hranom. Jedno su
rizici za zdravlje ljudi i životinja koji se hrane GMO hranom, a druga vrsta su
rizici za okoliš. Što se tiče rizika po zdravlje, posebno ljudi, tu su
istraživanja doista brojna i niti jedno istraživanje koje je napravljeno
manirom dobre istraživačke prakse nije pokazalo štetnost. Naravno ne-štetnost
nije moguće dokazati nego ako poduzmete sve razumno moguće da dokažete štetnost
i ne uspijete ju dokazati – to znanstvenici smatraju izostankom rizika. Kao što
i sami kažete, bilo je istraživanja koja su pokazala štetnost, ali sva ta istraživanja
nisu napravljena prema kriterijima kvalitetnog znanstvenog istraživanja i
znanstvena zajednica ih je odbacila. Tipičan primjer takvog rada je onaj
Serallinia i suradnika koji je nedavno uzburkao znanstvenu (ali i širu)
javnost. Na kraju treba reći da čitava Sjeverna Amerika, dakle oko 350 milijuna
ljudi svakodnevno konzumira GMO hranu već više od 10 godina, a dobar dio
populacije već više i od 15 godina (prema procjenama, jer sistematskih
istraživanja zapravo nema, Kanadske agencije za sigurnost hrane oko 80%
proizvoda u kanadskim, a slično je i u američkim supermarketima sadrži GMO). U
zadnjih 10 godina nije se niti u Kanadi niti u SAD povećala incidencija niti
jedne bolesti koju bi se na bilo koji način moglo povezati s GMO hranom. Dakle
mogli bi reći da se radi o “mega-kliničkom” ispitivanju GMO hrane koje pokazuje
da doista štetnost ne postoji.

 – U Austriji su nedavno državne
institucije napravile analizu, moglo bi se reći svojevrsnu cost/benefit
analizu, uspoređujući potencijalne koristi od korištenja genetski modificiranih
organizama nasuprot njihovoj eventualnoj štetnosti te su došli do zaključka da
nema gospodarski značajnih koristi za tu zemlju od upotrebe GMO-a. Da li je u
RH napravljena slična analiza te Vaš stav kao predsjednika Vijeća za GMO Vlade
RH o tom pitanju – da li bi uopće bilo koristi (sve kada trenutna zakonska
regulativa ne bi bila toliko restriktivna prema GMO proizvodima, kao uostalom i
u većini EU zemalja) za RH uvođenjem GMO usjeva te prodajom GMO proizvoda i bez
posebnog označavanja?

 – Opet treba razlikovati stavljanje
GMO hrane na tržište od sijanja GMO usjeva. Što se hrane na policama dućana
tiče, tu cost/benefit analiza ovisi o potrošačkoj percepciji GMO hrane u nekoj
zemlji i, kako GMO hrana u čitavoj Europi mora biti jasno deklarirana, od
sposobnosti proizvođača i trgovaca da uvjere kupce da im GMO hrana pruža neku
prednost pred konvencionalnom. Na pr. u Hrvatskoj (a slično je i u Austriji) to
još nitko nije niti pokušao jer je percepcija GMO-a izrazito negativna.

Što se tiče sijanja GMO kultura, točno je da one daju veće
prednosti na većim agrarnim površinama. Na manjim seoskim domaćinstvima
prednosti su značajno manje, a austrijska poljoprivreda u najvećoj mjeri ima
takva obilježja. Kod nas su poljoprivredne površine također vrlo rascjepkane pa
je pitanje isplativosti sijanja GMO kultura u hrvatskoj također vrlo upitna,
ali stvarna analiza koliko je meni poznato nije napravljena, a bila bi
potrebna. Naglašavam, međutim, da ja nisam stručnjak za poljoprivredu.

 – Već koju godinu se govori o “drugoj”
generaciji GMO proizvoda, a i svjedoci smo sve brojnijih “malih”
tvrtki (u Švicarskoj recimo) koji se bave “blažom” vrstom genetskih
modifikacija koristeći svojstva nesrodnih biljaka za poboljšanje usjeva u
slučaju suša, recimo. Kako komentirate takva nastojanja pojedinih laboratorija
te hoće li se zakonska regulativa u RH mijenjati po pitanju GMO.

 – Mislim da su korporacije koje su
prve razvijale GMO biljke za hranu napravile veliku pogrešku kad su prve GMO
kulture usmjerili prema koristi koju one pružaju proizvođačima hrane, a ne
potrošaču. Da je umjesto toga prva GMO hrana bila na pr. nutritivno poboljšana,
a GMO tehnologija pruža za tako nešto ogromne mogućnosti, možda bi danas i u
Europi percepcija GMO hrane bila puno pozitivnija. Ovako izgleda da je to nešto
od čega potrošač koji hranu kupuje i konzumira ima tek neke indirektne i
prilično nejasne koristi dok je glavna prednost ponuđena farmerima. “Blaže”
vrste GMO modifikacija su sa znanstvenog aspekta jednako tako genetičke
modifikacije kao i svake druge i zapravo mislim da pokušavaju psihološkim putem
ublažiti stav javnosti.

– Što se tiče zakonske regulative
vezane uz GMO, ona je u Hrvatskoj naravno potpuno usklađena s europskom
regulativom i koliko je meni poznato neće se bitno mijenjati, no to je više
pitanje za naše Ministarstvo poljoprivrede.

 – U tom kontekstu, smatrate li TTIP sporazumom od kojeg
će Europa i Hrvatska imati koristi ili je pak u pitanju “Trojanski
konj” svjetskih korporacija?

 -Svaki trgovinski sporazum koji
olakšava trgovinu obično ide više  u korist velikim proizvođačima, a
malima može također koristiti ako se “šlepaju” uz velike. No koristi imaju i
potrošači jer dobivaju širi spektar proizvoda po nižim cijenama. Uz to, povećanje
konkurencije tjera proizvođače na više inventivnosti i povezivanje proizvodnje
sa znanstvenim istraživanjima. Dakle to je uvijek medalja s dvije strane. Ne
znam kako konkretno izgleda TTIP, ali očekujem sličan efekt. Što se tiče GMO,
europsko zakonodavstvo je i dalje na snazi, pa se pravila igre u Europi neće
bitno promijeniti.

 – Koliko ima istine u
“teorijama urote” koje se posebno spominju upravo u znanstvenim
krugovima – kako Monsanto “kupuje” stručnjake koji mu oponiraju,
odnosno osigurava financijsku budućnost zagovornicima ili preko diplomacije
(prvenstveno SAD-a) vrši pritisak na države i EU – te imajući u vidu negativan
sentiment većine građana (da ne nazovemo i težim riječima percepciju javnosti)
koliko bi uopće imalo smisla dopustiti GMO u RH.

 -U teorijama zavjere obično ima
vrlo malo istine (pri čemu naglasak treba staviti na “malo”, a ne na “ima”). To
nije zato što se velike kompanije povinuju etičkim principima (one se uvijek
vode samo financijskim principima jer je naše društvo tako organizirano da vrlo
efikasno eliminira svaku kompaniju koja bi se na tržištu eventualno ponašala
drugačije), nego zato jer su im zavjere naprosto nepotrebne. Velike kompanije u
svakom slučaju kupuju stručnjake, ali zato da im razviju nove tehnologije, a ne
zato da bi promijenili njihovo znanstveno mišljenje. Diplomacija je svugdje u
svijetu vezana uz trgovinu a diplomatska sredstva oduvijek se koriste i za
jačanje izvoza. Tu nema ništa specifično za GMO.

– Na kraju, da li bi Hrvatska
trebala dopustiti GMO kulture na svojem teritoriju? To nije znanstveno nego
političko pitanje. Znanost je o tome sve jasno i određeno rekla, a političari
su ti (to im je, uostalom, i posao) koji moraju donijeti odluke. Nije, međutim,
u redu (a to se nerijetko događa) da negativan politički stav prema GMO hrani
opravdavaju kvazi-znanstvenim razlozima. Pitanje je političko i to treba jasno
reći. Konačno, mislim da u Hrvatskoj radimo nešto prilično opasno za našu
poljoprivredu, a to je da sve karte polažemo na odbijanje europske poljoprivrede
da prihvati GMO i ništa ne radimo na jačanju vlastitih znanstvenih kapaciteta u
tom smislu. Ako se u neko dogledno vrijeme dogodi da se GMO proširi i Europom,
hrvatska poljoprivreda bit će za to potpuno nespremna, a radi se o jednoj od
najvažniji grana gospodarstva kod nas.

Jedna mala osobna priča koja ilustrira ono što želim reći:
prije dosta godina imao sam prilike razgovarati na jednom kongresu s profesorom
Isaakom Pretoriusom iz Južne Afrike koji je u to vrijeme bio direktor instituta
za vinarstvo pri Sveučilištu u Stellenboshu. Njegova grupa razvila je niz
genetički modificiranih vinarskih kvasaca koji po želji mogu mijenjati
svojstva, okus i aromu vina. Kad sam uz sve pohvale za sjajan rad primijetio da
u svijetu nema GMO vina i da to baš ne odgovara tradicionalnim percepcijama
odgovorio je da je on siguran da Južna Afrika neće biti prva zemlja koja će na
tržište staviti GMO vino jer će to biti vjerojatno Francuska ili možda SAD.
Njegov je cilj da Južna Afrika bude DRUGA.