Rakeline avanture po Americi: Svi šetaju s pištoljem oko pasa, a na čizmama im mamuze

Nalaze se u St. Louisu i 20. je dan putovanja, dok je interesantan podatak da Željan i Ivana još nigdje nisu imali potrebe platiti smještaj. Naprotiv, svih 20 dana putovanja su imali domaćine koji su im ustupili svoje domove za spavanje i pokazali gradove u kojima žive. Još zanimljiviji je podatak da niti jednog domaćina nisu poznavali otprije, prije putovanja. Sve su ih vidjeli po prvi puta u životu, a tako je i s domaćinima u St. Louisu, Anđelkom i Perom Radošem. Toliko su obzirni da su im “poklonili” i svoju sobu, kupaonicu, a pokraj umivaonika su ih dočekale četkice i paste za zube; osjećali su se kao kod kuće. Anđelka radi u tvornici sladoleda, pa su svako jutro imali i svježe napravljenog sladoleda. Nakon doručka su otišli do fra Stjepana s kojim je Željan napravio intervju na temu predivne crkve koja je izgrađena za vrijeme njegova boravka u Torontu. 

Nakon intervjua fra Stjepan im daje novčanu donaciju prikupljenu od strane župljana, a Ivana i Željan su jako iznenađeni kako ljudi gledaju na njihovo putovanje i kako svi pomažu na raznorazne načine. Prije rastanka fra Stjepan je blagoslovio Ivanu, Željana i motor da ih Bog čuva u daljnjem putovanju i odlaze zajedno s Perom u razgledavanje St. Louisa.

Dolaze u centar, pored simbola grada Archa koji je zapravo veliki luk i predstavlja vrata zapada tj. zapadne Amerike. Arch je visok 192 metra i nalazi se na zapadnoj obali rijeke Mississippi, napravljen je 28. listopada 1965. izgradnja je trajala tri godine, a cijeli projekt je koštao tadašnjih 13 milijuna dolara ili u današnje vrijeme vrtoglavih 180 milijuna dolara. Napravljen je od nehrđajućeg čelika, a projektirao ga je Eero Saarinen porijeklom iz Finske. 

– Unutar luka se nalazi i mali lift okruglog oblika, jako je mali pa se ne preporučuje krupnijim osobama da ga koriste kao i osobama koji pate od klaustrofobije. Mi smo bili iznenađeni veličinom luka, ali smo još više bili iznenađeni velikim brojem vojske, oklopnih vozila, helikoptera, te aviona koji su cijelo vrijeme nadlijetali to područje. Ubrzo smo saznali da je baš tu i u to vrijeme demonstracija snage američkih marinaca. Uživo smo gledali demonstraciju aviona Harier koji su nadlijetali rijeku Mississippi, a nakon toga su lebdjeli nad njom, zatim transport helikopterima na užadi marinaca, pa skakanje padobranaca i punjenje goriva aviona u letu, sve se to odvijalo nad rijekom Mississippi. U velikom parku su se nalazila razna vojna vozila, helikopteri, kamioni i razna oružja, marinci su bili jako susretljivi pa sam i pričao s njima. U razgovoru s jednim vojnikom sam mu spomenuo Hrvatsku, odmah se sjetio naših nogometaša, usput sam mu rekao kako putujem s motorom i da sam prije par godina bio u Pakistanu i to u područjima Waziristan i Baluchistan. Čovjek se izbezumio i počeo dozivati svoje kolege i svog zapovjednika kazavši mu “Ovaj gospodin iz Hrvatske je sa svojim motorom bio na godišnji odmor u Pakistanu i to u Waziristana gdje su teroristi”. Jako su bili zainteresirani o mom putu kroz Pakistan ali i za Iran, nakon toga su mi sve omogućili, tako da sam se slikao i s njihovim oružjem i sjedao u njihove vojne kamione i helikoptere – oduševljeno nam govori Željan.

Nevolje s motorom

Nakon marinaca, posjetili su i muzej koji se nalazi ispod samog Archa, a čiji su eksponati uglavnom vezani za doba zlatne groznice koja je vladala u Americi, te američku povijest općenito. Cijeli je muzej pun lutaka koje opisuju određene obrte ili narode, tako kad se približite lutki ona se pomiče i započinje svoj recital povijesti. 

Nakon dva dana uživanja po St. Louisu došlo je vrijeme da se pozdrave od dragih domaćina Anđelke i Pere i da krenu dalje prema Las Vegasu. Vozili su bez problema, napredovali prema Oklahomi i u sumrak samo 60-tak kilometara prije Oklahoma City osjetio je Željan da mu motor, tj. upravljač vibrira.

– Iako sam prošao kamion, volan se i dalje tresao i to sve više i više. Usporio sam u potpunosti, stao u zaustavnu traku na autoputu i vidio da mi je probijena zadnja guma. Odmah sam izvadio sprej za krpljenje guma, ali je rupa bila prevelika, pa sam uzeo injekcije za krpljenje guma. Uspio sam je zakrpati ali nisam imao vise ampula s komprimiranim zrakom kako bih je napumpao. Već je pala noć i odlučio sam se na stopiranje. Puna dva sata nam nitko nije htio stati, promislio sam: “Pa da sam u Sibiru, već bi neko naišao i stao, a ovdje prolaze stotine automobila u minutu i nitko da stane, em što se boje jer ih je strah da ne glumimo kako bi ih opljačkali, em što nemaju vremena”. Totalno glupa situacija, nalazim se u civilizaciji a pomoći niotkuda, uzmem mobitel i nazovem 911 da vidim sto će se dogoditi i stvarno, javi se ženski glas. Kažem što se dogodilo, dam koordinate i nakon 10-tak minuta stiže policijsko vozilo. Simpatičan policajac nas pozdravi, pokažem mu koji je problem i zatražim da me se nekako odšlepa do prvog hotela u gradu – prepričava Željan i nastavlja. 

– Tri puta me je pitao imam li novaca za platiti šlep službu koja košta 250 dolara i sva tri puta sam mu potvrdno odgovorio. Nakon toga je na Motorolu pozvao šlep službu i počeo raditi božićnu jelku od našeg mjesta gdje smo parkirali. Upalio je 10-tak svjetlećih lampica, bengalki i ostalih svjetlećih rekvizita kako bi nas osigurao. Moram priznati da nije bilo lako stajati pored autoputa još sat tj. ukupno tri sata dok nije došla šlep služba, a pogotovo krpiti gumu na motoru dok pored vas prolaze kamioni i vozila velikom brzinom, koji stvaraju jak vjetar i veliku buku. Napokon stiže šlep služba, stavlja naš motor na kamion pozdravljam se od policajca koji je sat vremena bio pored nas dok nije stigao kamion i gladni i iscrpljeni stižemo u hotel pod nazivom “Super 6”. Pravi onaj američki hotel iz filmova gdje spavaju bjegunci za kojima je potjera, hotel na dva kata s balkonom koji vodi do sobe, a sve su sobe u redu jedna do druge, ubrzo smo zaspali mrtvi umorni – smije se Željan.

Licencirani samo za gume na automobilima

Ujutro je odmah krenuo u rješavanje problema probijene gume, prvo su sve stvari spakirali na motor, odjavili se iz hotela. Nakon toga je uštrcao novi sprej kojeg je prošle noći kupio na putu prema hotelu i odmah su Ivana i on sjeli na motor tražeći vulkanizera. Nakon nekakvih 30 minuta ugledao je veliku reklamu za vulkanizersku radnju i dok su stajali na semaforu, Ivana mu je rekla kako čuje gumu, opet duši. U zadnji tren su došli do vulkanizera i sreći nema kraja, napokon su spašeni.

Ulazi u garažu i prvom radniku kaže što mu treba, ali on na njegovo čuđenje kaže da mu ne može pomoći. Pomislio je da ga nije razumio, pa ode do drugoga, isti odgovor. Bio je Željan u potpunosti zbunjen, nije mu jasno zašto mu ne žele zakrpati gumu ili da kupi novu, nije bitno, samo da se riješi problem. 

– Nakon nekog vremena mi dođe menadžer radionice i objasni kako su oni licencirani samo za mijenjanje guma na automobilima, ali ne i za motore i da mi ne mogu pomoći nego moram naći ovlašteni servis za BMW motorkotače. Ostao sam u čudu, odmah sam se sjetio situacije koja je bila u Sibiru kako su vulkanizeri koji rade i kamione i automobile i motore, a vjerojatno i avione Bubalu odmah zakrpili gumu na njegovom motoru, a ovdje u centru svjetske civilizacije je to problem – govori nam Željan.

U taj trenutak se uključuje čarolija putovanja koja je uvijek prisutna, prilazi im jedan gospodin koji se zove Jeff i nudi se za pomoć, predlaže da ostavi motor ispred vulkanizerske radnje, da s njim sjedne u automobil i da će on pomoći pronaći zastupnika za BMW i hotel za prespavati. Jeff je profesor u školi za dizajnerske grafičare i četiri sata ih je vozio po gradu, a Željan je u to vrijeme nazvao predsjednika BMW MC EUROPE Predraga Trkulju, koji ga je povezao s predsjednikom BMW MC America koji mu je obećao dati informacije gdje promijeniti gumu. Jeff ih je odveo u lijepi hotel koji su platili 65 dolara, a motor su ostavili u vulkanizerskoj garaži. 

Gdje je novčanik?

Navečer je po njih došao Jeff i odveo u obilazak Oklahoma City, prvo su otišli u predivan country restoran gdje je pojeo “meat loaf” tj. mesnu štrucu, s nezaobilaznim krumpirima s BBQ umakom. Sjedili su u separeu koji je bio presvučen kravljom kožom, a cijelo vrijeme je svirala odlična country glazba.

Nakon večere su posjetili memorijalni centar gdje se dogodio teroristički  napad na Federalnu zgradu “Alfreda P. Murraha”, uredski kompleks federalnih službi u središtu Oklahoma Citya izveden 19. travnja 1995. godine. Napad je prouzročio smrt 168 osoba, a preko 800 osoba je ozlijeđeno. Sve do 11. rujna 2001. je predstavljao najgori teroristički akt počinjen unutar granica SAD. Dana 19. travnja 2000. godine je na mjestu srušene zgrade otvoren Nacionalni spomenik Oklahoma City u svrhu odavanja počasti žrtvama napada. 

– Nakon cjelovečernjeg obilaska, otišli smo na najbolji sladoled u gradu, Jeff je i to htio platiti, čemu sam se ja suprotstavio i nisam mu dozvolio pa sam na jedvite jade uspio barem da ga s tim počastim. Nakon sladoleda nas je odveo u hotel gdje smo Ivana i ja zaspali kao bebe na velikom king size krevetu koji je stvarno ogroman ali i visok. Ujutro su zaposlenici Oklahoma BMW-a za motorkotače došli po nas u hotel, odveli nas do radnje i tamo ustvrdili da nemaju gumu za moj motor i da će guma doći tek za tri dana. Vidio sam novi motor u izlogu i ponudio im malo veću cijenu da skinu gumu s novog motora i stave na moj. Tako je i bilo, ubrzo su mi namontirali novu gumu i kupio sam još jedan set za krpljenje guma, uglavnom račun za njihovu uslugu je koštao 600 dolara, skupo, ali nemaš izbora – prepričava Željan.

Krenuo je platiti račun i na svoje iznenađenje nema novčanika. Sve je pretražio i novčanika nigdje, sjetio se da zadnje što je plaćao je bio sladoled od sinoć i da su bili s Jeffovim automobilom, a to je rekao i mehaničarima. Odlučio je nazvati Jeffa da provjeri jeli mu možda novčanik ostao kod njega u automobilu, dok su ga serviseri savjetovali da radije pozove policiju, jer gotovo ne postoje nikakvi izgledi da mu se javi čovjek kojeg prvi put vidi u životu i da mu vrati novčanik pun gotovine i kartica.

Pištolji oko pasa

– Nazovem Jeffa, telefon zvoni, sekunde kao sati prolaze i napokon se javi, kažem mu da provjeri jeli moj novčanik kod u njega u automobilu. “Baš sam u automobilu, samo malo da provjerim. Hmmmmmm, a da, evo ga, tu je u autu, dolazim za sat vremena”. Tako je i bilo, Jeff dolazi i donosi mi novčanik, a svi u servisu kažu da sam jako sretan čovjek što sam naišao na Jeffa.

Oprostili smo se od našeg Jeffa, vjerojatno je blagoslov fra. Stjepana pomogao da smo u nevolji našli tako dobrog čovjeka. Sjeli smo na GSA i krenuli dalje prema Texasu tj. prema Las Vegasu. Problem s gumom me koštao 975 dolara koje nisam planirao potrošiti, ali tako je trebalo biti, platio sam gumu, servis, dodatno spavanje ali sam zato dobio izuzetno iskustvo i sjećanje koje neću nikada zaboraviti, zato znajte, ako idete u SAD i pukne vam guma, možete ju zamijeniti samo u ovlaštenim servisima za vas motor – savjetuje Željan.

Ulaze u Teksas i spavaju u mjestu Amarillo, večeraju  u pravom kaubojskom restoranu. U Teksasu je bio iznenađen s tri stvari, prvo sva su im vozila podignuta i svi imaju lift kit, ekstremno su visoka i Željan nema pojma kako uopće ulaze u njih. Drugo, kad je vidio kako mnogo ljudi, muškaraca ali i žena nose oružje za pasom koje je baš na vidljivom mjestu. Tada su mu objasnili kako je u Teksasu na snazi zakon o nošenju oružja. Ukoliko imate dozvolu i nosite oružje ono mora biti na vidljivom mjestu, nikako skriveno. Treća je stvar bila da je vidio mnogo muškaraca koji na čizmama nose mamuze iako ne jašu konje, izlaze iz automobila tj. pick-upova, a na čizmama uredno stoje mamuze koje karakteristično “zvone” u hodu. 

Vozili su Route 66 do Flagstaffa u Arizoni, a do njega imaju 1000 kilometara. Brzo su prošli Teksas i ušli u Novi Meksiko, većinom su vozili spomenutom Route 66, a kad je bila zatvorena priključili su se na cestu broj 40, te su stalno vozili na visini od 1.800 do 2.100 metara nadmorske visine, bilo je neizdrživo vruće. U daljini je Željan zapazio crni oblak i pomislio “Jedva čekam proći ispod njega da nas malo osvježi kiša”, međutim, kad su mu se približili zapazili su zračne pijavice, strašnu grmljavinu i munje. Podigla se velika prašina, tako da je morao upaliti maglenke, a onda je odjednom počeo padati led.

– Temperatura se spustila sigurno za 20-tak stupnjeva, puhao je nemoguće jak vjetar i jedva sam uspio odvoziti to područje, pobjegli smo 100 kilometara od tog mjesta, međutim još uvijek je puhalo. Stali smo u jednu indijansku trgovinu i Indijanka što prodaje suvenire nam kaže da su na velikom području u unutrašnjosti srednje Amerike snažne oluje i da ima požara zbog velikih suša. Preporučila nam je da ne idemo dalje, ali ipak sam odlučio pokušati, oprezno sam vozio i ušao u područje Arizone, sigurno smo stigli u Flagstaff. Prošli smo 1000 kilometara, vozili smo 11 sati, a sutra planiramo stići u Las Vegas – odlučan je Željan.

Iznenađenje u luksuznom hotelu

Iz Arizone ulaze u Nevadu, vozeći prema Las Vegasu skrenuli su posjetiti poznatu Hooverovu branu koja je visoka 221.4 metara, a duljina joj iznosi 379 metara. Širina krune brane je 14 metara, a pri dnu je brana široka 200 metara. Ističe da su se Ivana i on motorom vozili po kruni brane i osjećaj je bio predivan. Umjetno jezero Mead, koje je stvoreno s branom ima ukupnu površinu  640 kilometara kvadratnih. Ukupni kapacitet umjetnog jezera je 35.2 kilometara kubnih, ali danas se razina jezera spustila na prosječnih 19.6 kilometara kubnih. Nadmorska visina jezera je 372 metra iznad mora. Najveća dubina jezera je 180 metara, a njegova duljina je 180 kilometara. 

Na njenu izgradnju je potrošeno 49 milijuna dolara, izgrađena je dvije godine prije roka i na njenoj izgradnji je poginulo 112 radnika. Zahvaljujući vodi i struji koju je omogućila, Las Vegas, nekada beznačajna postaja na putu prema zapadu, postao je svjetska metropola turizma i kockanja. A baš radnici na ovoj brani su bili prvi kockari koji su slobodno vrijeme provodili u tada malom Las Vegasu, naravno, kockajući.

Napokon stižu u Las Vegas, predivan grad, pun hotela, zelenila i fontana, a do tada ih je pratio samo pustinjski pejzaž. Oko 17 sati dolaze ispred hotela “Tropicana” gdje ih je Splićanka Rita iz Chicaga uputila. No, umjesto malog obiteljskog hotela…

– To je zapravo hotel-casino koji ima čak 1.467 soba i prostire se na 9.300 metara kvadratnih. Ispred samog ulaza stajao je veliki plakat od koncerta koji je sutra, a nastupa popularna Rihanna. Parkirao sam motor malo dalje u garažu od hotela i stidljivo onako prljav od puta ušao u hotel. Prvo smo šetali 10-tak minuta kroz casino dok nismo došli do recepcije. Hodajući prema recepciji primijetio sam kako mi motorističke čizme upadaju u mekani tapet dok hodam s kacigom pod ruku i sa šporkim torbama u kojima su mi stvari. Ispred recepcije sam šapnuo Ivani “Pa gdje nas je poslala ova Rita, jeli ona normalna mi ne možemo ovo platiti ni da nam daju 50% popusta. Nakon par minuta smo došli na red i dao sam na recepciju naše putovnice te rekao da smo tu po preporuci naše prijateljice Rite Viggiano. Nakon par sekundi recepcionarka nam se nasmiješila i poželjela dobrodošlicu s napomenom da nas gospođa Rita časti s tri spavanja u njihovom hotelu. Ivana i ja smo se začuđeni pogledali u tom trenutku su nam nosači već uzeli naše stvari i odveli nas na 15. kat hotela gdje nam je bila soba. Na krevetu je bio veliki papir na kojemu je pisalo “POKLON MOJIM SPLIĆANIMA, VAŠA RITA I BILL”. Ivana i ja smo bili presretni što nam se događa, to su one stvari koje ne možete platiti nikakvim novcima, to je onaj osjećaj što me tjera dalje na nova putovanja, to je sjećanje koje nikada neću zaboraviti, još jedno veliko, veliko hvala Riti i njenom Billu – oduševljeno će Željan.

Što su sve vidjeli u Las Vegasu i kako im je bilo dalje na proputovanju kroz San Francisco, Grand Canyon i Los Angeles, pročitajte sljedećeg ponedjeljka.