Hrvatski narod u raljama redikula pravilno raspoređenih po političkim blokovima

“Nemam razumijevanja za zahtjeve iz Hrvatske jer se radi o
bilateralnim temama za koje očekujemo da se riješe u za to predviđenim modulima
i sudovima”, izjavio je to, povodom najavljene hrvatske blokade Srbije,
mrtav-hladan njemačkom Deutsche Welle-u Gunther Krichbaum, inače predsjednik
Odbora za odnose s EU u Bundestagu.

I što sada reći na ovaj kopernikanski obrat do jučer
nepopustljive EU-nije, koja je upravo na sirotoj Hrvatskoj trenirala strogoću,
ponižavajući je do boli?

Sjećate li se arogantnih alpskih jodlera koji su – u dosluhu
sa starom Europom, dakako – zatvaranje svakog poglavlja uvjetovali raznim, u
pravilu bezobraznim i bizarnim uvjetima.

Još se živo sjećamo bledskih romantičnih susreta onoga
slovenskog premijera, bivšeg manekena, i hrvatske mu kolegice, kojoj je, osim
stiliziranih broševa, sve drugo bolno nedostajalo; od nacionalnog ponosa i
dostojanstva do elementarnog diplomatskog bontona i dobrog ukusa.

Dvostruki kriteriji

Famozno poglavlje 23 koje regulira pitanja pravosuđa i
temeljnih prava, a oko kojega se Hrvatska izmučila samo tako, za Srbiju je,
kako vidimo, tek usputna stanica na sigurnom i glatkom ulasku u europsku
asocijaciju država.

Opasni i prijeteći zakoni nemušto zasnovani na načelu tzv.
univerzalne jurisdikcije,  kojima se
notorna zločinačka politika Beograda razmeće poput Hitlerovih nacista u
razorenom Staljngradu, nisu teme kojima se bavio uvaženi zastupnik u njemačkom
parlamentu, no ne bi bilo zgorega da mu netko – tko je taj? – iz službenog
Zagreba poruči neka svoje prodike drži svojoj sve nepopularnijoj kancelarki i
njenoj suludoj imigrantskoj politici.

Dok u Hrvatskoj svi šute na ovu temu, povampireni čuvari
tekovina oživljavaju svoje mitove svađajući se s povijesnim događajima i
činjenicama, nastojeći preko leđa poprilično krhke i nemoćne vlasti zauzeti
pozicije za novi ciklus izbora koji slijede.

Bildanje političkih mišića na povijesnim traumama

Netom održani unutarstranački izbori u SDP-u samo su
potvrdili opći dojam o potpunoj dezorijentiranosti te stranke i inauguraciji
sjevernokorejskog modela klanjanja velikom vođi, kojemu, eto, nedostaje samo
dugme za nuklearno oružje pa da sve ode u vražju mater.

Njegove denuncijantske i potpuno promašene izjave o
ustašoidnoj i kakvoj li sve već ne vlasti – što god mislili o Karamarku i
njegovoj počudnoj družbi – ciljano su mobilizirale domaće higijeničare duha i
njihove strane mentore, a sve u prigodi obilježavanja Dana sjećanja na žrtve
Jasenovca. Dakle, na poligonu povijesnih trauma treba bildati političke mišiće, zajedno s
budalašima iz suprotstavljenog političkog tabora, a osiromašeni i njihovim ostrašćenim
politikama sluđeni narod tko šiša.

Nema na svijetu zemlje niti naroda koji bi dopustio da se
netko na ovakav način poigrava s ovim prevažnim temama, koje zahtijevaju
civilizacijsku suzdržanost i poštovanje, barem s aspekta elementarne ljudske pristojnosti
i dužnog pijeteta prema žrtvama.

Kako vidimo, u Hrvatskoj je politički mazohizam temeljno
svojstvo i vlasti i oporbe, i što se onda imamo čuditi što nekakav eurobirokrat
drži lekcije o europskoj i “antifašističkoj” Srbiji u kojoj vladaju sve sami,
javno deklarirani, četnici, sljubljeni sa “sopstvenim” vojvodom Šešeljom kojega
je nedavno nepravomoćno ta ista eurooligarhija oslobodila svake krivnje za sva
zlodjela u nedavnim ratnim sukobima.

Još nam putem suludo obrazložene presude cinično poručuju da
je Velika Srbija legitmni politički cilj!?

Redikuli u političkim blokovima

Što na to veli kandidatkinja za glavnu tajnicu UN-a Vesna
Pusić, Milanović, Kolinda Grabar – Kitarović, Karamarko? Zašto ne kažu, po
načelu analogije da je i Hrvatska do Zemuna također legitimni politički cilj,
Kratko i jasno. Zašto veliki retoričar Milanović ne prozbori takvo nešto? Je li
to ostavlja na razmišljanje medijski rasčerečenom ministru kulture, kako bi ga
kasnije mogao napasti, ili onoj dvojici smiješnih pravaša – tepeša, kojima je
največi doseg verbalno pripetavanje  na
kakvom derneku u Dalmatinskoj zagori. Skupo nas je koštalo to bedasto hrvatsko
odmahivanje rukom i prepuštanje nacionalnih pitanja i interesa redikulima
pravilno raspoređenih i gusto naseljenih u glavnim političkim blokovima. Matica
Hrvatska? HAZU? Biskupska konferencija? Studenti? Branitelji? Njihova zlokobna
šutnja je najjasniji znak nemoći u vremenu kada bi trebalo glasno govoriti.

I na kraju, čemu se imamo nadati ako je u ovoj priči cijeli
narod tek publika u otužnom kazalištu lutaka, u režiji stranih centara moći
kojima neizostavno pripada i uvaženi zastupnik u Bundestagu, s početka ovoga
teksta.