Počelo suđenje: Perković i Mustač poručili da će se braniti šutnjom

Čitanjem optužnice u
Munchenu je u petak pred Višim pokrajinskim sudom započelo suđenje
hrvatskim državljanima Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču zbog
suučesništva u ubojstvu hrvatskog emigrantskog političara Stjepana
Đurekovića 1983. u Wolfratshausenu pokraj Muenchena.

Dvojica optuženika pristigli su dobro raspoloženi u sudnicu kamo su dovedeni iz zatvora Stadelheim, u kojem su boravili od izručenja u travnju odnosno kolovozu ove godine. Uz njih na sud su pristigli njihovi
branitelji, minhenski odvjetnik Peter Wagner, koji je dio odvjetničkog
tima koji će Perkovića zastupati pred Višim pokrajinskim sudom, a u
kojemu su još minhenski odvjetnici Richard Beyer i Francziska Zurr te
odvjetnik Anto Nobilo iz Hrvatske.

Na sud je stigla i minhenska odvjetnica Daniela Dopf, koja uz Lidiju Horvat iz Hrvatske zastupa Zdravka Mustača.

Suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču pred Višim
pokrajinskim sudom u Muenchenu zbog suučesništva u ubojstvu Stjepana
Đurekovića započelo je u petak čitanjem optužnice u kojoj se optuženi
okrivljaju za planiranje i davanje naloga za ubojstvo tog hrvatskog
emigranta.

Prethodno je predsjednik sudskog vijeća Manfred Dauster započeo
postupak zahtjevom svjedocima koji se nalaze u publici da napuste
dvoranu jer svojom nazočnošću sami sebe čine nevjerodostojnima.

– Dobio sam informaciju da se neki svjedoci nalaze u publici i
zamolio bih ih da napuste dvoranu – rekao je sudac Dausner, koji je
nakon toga izravno prozvao svjedoka Roberta Zagajskog.

Nakon što je predsjednik sudskog vijeća završio s utvrđivanjem
osobnih podataka optuženih, državni odvjetnici su započeli s čitanjem
optužnice.

Kao predstavnici optužbe pred sudom su se pojavili državni
odvjetnici pri Glavnom državnom odvjetništvu Wolf Dieter Dietrich i
Lienhard Weiss, koji su obavljali ovu dužnost i u procesu protiv
Krunoslava Pratesa 2008., koji je osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog
suučesništva u ubojstvu Stjepana Đurekovića.

Zdravku Mustaču se predbacuje da je suoptuženom Perkoviću “u
Zagrebu ili negdje drugdje” i to prije 28. srpnja 1983., dakle prije
ubojstva Đurekovića, kao nadređeni dao nalog za planiranje ubojstva
hrvatskog emigranta Đurekovića.

Perkoviću se predbacuje da je “u Luksemburgu i na drugim
mjestima” zasad nepoznatim počiniteljima svjesno pomogao u počinjenu
kaznenog djela ubojstva.

Perkoviću se između ostalog predbacuje da je nepoznatom počinitelju predao ključ garaže u kojoj je Đureković ubijen.

Nakon detaljnog opisa počinjenog djela, odvjetništvo zaključuje
kako su ubojstvo naložile “zasad neidentificirane osobe u komunističkom
vrhu”. Državno odvjetništvo nadalje polazi od toga da je ubojstvo
Stjepana Đurekovića inicirano od strane komunističkog čelnika Mike
Špiljka koji je time htio ukloniti svjedoka koji bi mogao svjedočiti u
slučaju ilegalnih poslova njegova sina Vanje, koji je također kao i
Đureković bio visoki dužnosnik u državnoj naftnoj kompaniji Ina.

Državno odvjetništvo je zaključilo kako se radi o ubojstvo iz
“kako se čini, političkih razloga, dakle iz posebno niskih pobuda”.

“Optuženima je bilo jasno da će Đureković biti ubijen uz njihovu pomoć”, stoji u optužnici.

Nakon čitanja optužnice optuženi Perković i Mustač su preko
svojih odvjetnika poručili da će se braniti šutnjom tj. da neće davati
nikakve izjave u vezi s osobama ili događajima koji će biti predmetom
suđenja.

Istodobno Perkovićev odvjetnik Bayer je iznio primjedbu u svezi sa svjedocima.

– Imamo informacije i dokaze da su neki svjedoci primili novac i
upute od Njemačke obavještajne službe (BND-a) kako svjedočiti u ovom
procesu – rekao je Beyer našto mu je sudac ukazao na to da kasnije u
iznošenju obrane mora biti konkretniji i reći o komu se konkretno radi.

Pročitano pismo Franji Tuđmanu

Suđenje je nastavljeno čitanjem dijela materijala koje je
obrana dostavila sudu.

Prvo je pročitano pismo koje je Josip Perković poslao sucu
Berndu von Heintschel-Heineggu, koji je predsjedao sudskim vijećem koje
je Krunoslava Pratesa 2008. osudilo za suučesništvo u ubojstvu
Đurekovića.

U pismu se Perković ispričava zato što ne može pojaviti kao
svjedok na suđenju Pratesu jer je u tomu spriječen iz zdravstvenih
razloga. Perković istodobno u pismu tvrdi kako Prates ne može biti
upućen u događaje oko Đurekovića jer nije bio upućen u planiranje rada
jugoslavenske tajne službe.

U pismu Višem pokrajinskom sudu od 2008. godine se niječe i
postojanje neke vrste “prave” tajne službe koja je organizirala ubojstva
emigranata, kako je to sugerirano u procesu protiv Pratesa. U nastavku
pisma Perković suca detaljno upućuje u rad tajnih službi u SFRJ i tvrdi
kako je njegov zadatak bio SFRJ a posebice jadransku obalu zaštiti od
terorističkih napada koji su joj prijetili izvana, između ostalog i od
političkih emigranata. No on je isto tako utvrdio kako Stjepan Đureković
nije bio na listi onih za koje su se zanimale sigurnosne službe.

Nakon toga je pročitano pismo Josipa Perkovića tadašnjem
predsjedniku RH Franji Tuđmanu iz 1992. o formiranju tajnih službi i
analiza dosadašnjeg rada. U pismu koje obiluje detaljima iz životopisa
Perković tvrdi kako je protiv svoje volje, nakon rada u odjelu SDS-a za
praćenje stranih terorističkih i obavještajnih aktivnosti, prebačen u
MUP na čelo odjela neprijateljske emigracije. U pismu tadašnjem
predsjedniku RH Perković naglašava kako nikad nije nikoga zlostavljao
niti dao naredbu za takvo nešto.

Perković se u pismu Franji Tuđmanu prikazao kao osoba koja je
pokušala djelove nasilne emigracije privoliti na to da odustanu od
nasilja te se zalagao za integraciju dijelova emigracije u hrvatsko
društvo nakon proglašenja neovisnosti zbog čega je, kako se navodi u
pismu, imao problema i s pretpostavljenima u Beogradu. Isto tako govori o
svom članstvu u HDZ-u te kako je istupio iz SKH-a.

Nadalje se žali na neugodnosti koje je doživio nakon
osamostaljenja RH i to od “nekompetentnih osoba” koje su ga pokušale
dovesti u vezu s ubojstvom hrvatskog emigrantskog političara Brune
Bušića.