Nikša Jajac: SGEH je pokazao kako je moguće drugačiju politiku dovesti na političku scenu

Pravu pomutnju na
političkoj sceni izazvao je prije koju godinu don Ivan Grubišić – prvo je kao
nezavisni kandidat osvojio dva mjesta u Saboru, potom je osnivanjem Saveza za
građansku i etičku Hrvatsku na lokalnim izborima prošao izvrsno. Okupio je do
tada političke anonimuse, poznate i etablirane u svojim profesijama, te osvojio
tri mandata u splitskom Gradskom vijeću, ali i punih deset u Županijskoj
skupštini. Međutim, u međuvremenu je došlo do određenih promjena pa je Grubišić
ostao bez podrške “svojih” zastupnika u državnom i splitskom
parlamentu. O načinu na koji funkcionira SGEH razgovarali smo s jednim od
njegovih najbližih suradnika, svojedobno kandidatu za mjesto zamjenika župana,
profesoru na Građevinskom fakultetu u Splitu i vijećniku Županijske skupštine
Nikši Jajcu.

Vijećnik ste SGEH u skupštini SD županije, prilično ste aktivni, kao
uostalom i ostali vijećnici grupe birača Ivana Grubišića. Kako vidite
dosadašnji rad županijske skupštine u ovom sazivu?

– Teme koje obrađujemo
poput prostornog planiranja, zdravstva, upravljanja pomorskim dobrom i slično
od velike su važnosti za život svih građana županije ali, da budem iskren, samo
mali broj vijećnika sudjeluje u raspravama, veći dio nažalost kao da statira u
nekom filmu na njima nepoznatom jeziku. Skupština je nažalost pretvorena u
automatizirani glasački mehanizam koji samo nas nekolicina želimo promijeniti
potičući raspravljanje o ovim važnim temama i namećući neke nove teme kao što
su briga o marginaliziranim skupinama poglavito osobama s invaliditetom i
djecom s posebnim potrebama, jadranskoj orijentaciji, energetskom razvoju i
novom pristupu planiranju gospodarskog razvoja Županije.

Argumentiranim
sudjelovanjem u raspravama iznoseći isključivo vlastite stavove, a ne nekog
stranačkog vođe, želim potaknuti i druge na aktivnije sudjelovanje. Nažalost,
svjedokom sam konstantnog rovovskog ratovanja dvaju blokova formiranih oko
HDZ-a i SDP-a s povremenim bljeskovima “želje za napredovanjem”, gdje se
uglavnom radi o dnevnopolitičkom stranačkom prepucavanju. Iznadprosječna
aktivnost prisutna je tek tijekom aktualnog sata. Pogađate, tada kamere i
diktafoni rade.

Druga ste politička opcija po broju mandata u županiji, dok je u splitskom
“parlamentu” došlo do razlaza s Vašim vijećnicima, kao i na još nekim
razinama. Imajući to u vidu, a već neko vrijeme se govori o raspadu SGEH-a,
zanima nas kakvo je stanje “u stranci”, odnosno pripremate li se za
predstojeće parlamentarne izbore i kakve rezultate očekujete?

– Točno je da smo druga
politička opcija po snazi u Skupštini ali nismo stranka, pa tako nemamo ni
stranačku strukturu ni stranačke mehanizme prisile. Upravo to je i bio naš
cilj. Želimo pokazati mogućnost drugačijeg političkog djelovanja kroz
aktivnosti stručnih, moralnih i socijalno osjetljivih dionika u političkom
procesu koji uvijek iznose vlastiti stav iza kojeg stoje, a ne obavljati
zadatke stranačkih šefova te se sakrivati iza stranačkih „obveza“ prilikom
problematičnih glasanja. Takvo ponašanje je vrlo komotno te za političke
uhljebe zahvalno i korisno. Naime, ne treba puno raditi niti se izlagati za
ostvariti dugovječnost u primanju nemalih naknada uglavnom za nerad.

Naša nestranačka
organizacija vrlo je fleksibilnog tipa koji ima svojih prednosti i mana. Po
meni više je prednosti nego mana, ali ovo što ste naveli za slučaj grada Splita
i neke druge razine zasigurno spada u mane. Mišljenja sam kako iz pogrešaka
treba nešto i naučiti stoga one koji su odstupili od postavki programa i načela
za koja smo se tijekom izbora zalagali bolje da smo izgubili. Programske
postavke i načela su ono što nas veže međusobno ali i s ostalim
istomišljenicima po tim temama neovisno odakle dolaze. Radi toga naše
funkcioniranje treba promatrati kroz rad pojedinaca i ne kroz uobičajenu prizmu
stranačke stege i pravila. SGEH je projekt,
a kao i svaki projekt i on ima cilj. U kojem će se obliku nastaviti nije važno
jer je pokazao je da je moguće drugačiju politiku dovesti na lokalnu i
regionalnu političku scenu te ukazati na vrijedne i ustrajne ljude.

Takav je primjerice
gradonačelnik Omiša Ivan Kovačić. Priliku je dobio kroz SGEH, a uopće nije važno
kako nastavlja dalje, važno je da radi dobro. Moj osnovni cilj ulaska u
politiku je bio pokazati kako se politika može voditi na drugačiji i prije
svega prema građanima odgovorniji način. Sukladno navedenom ako procijenim kako
i dalje postoji relevantna skupina ljudi koja može pokrenuti kritičnu masu
birača te povesti u promjene tj. koja se želi odgovorno baviti politikom (puno
njih bi se htjelo baviti politikom, ali nisu stručni u niti jednom području ili
su odgovorni isključivo prema vlastitom materijalnom interesu) donijeti ću
odluku o sudjelovanju na parlamentarnim ili bilo kojim drugim predstojećim
izborima. Pravo pitanje je jesu li nezavisni političari sazrjeli, jeli došlo
vrijeme formiranja nezavisne skupine čiji će pripadnici imati dovoljno snage svoj
ego staviti u službu zajedničkog cilja, a taj je stručno i odgovorno
upravljanje društvom. 

Vezano za rezultate na idućim izborima, svakih nekoliko godina biračima se nudi
neka vrsta treće opcije, dok se oko SDP-a i HDZ-a okuplja glavnina stranaka. I
gotovo po špranci, ta alternativa se nakon dobrih rezultata na nacionalnoj
i/ili lokalnoj razini, malo-pomalo “ugasi”. Da li strahujete od
takvog scenarija, ali i smatrate li da bi – pogotovo u Dalmaciji – lista
nezavisnih kandidata pod radnim imenom Most mogla “oteti” glasače
Vašoj opciji?

– Strah,
otimanje i slični termini nepotrebni su po meni u odgovornom političkom
diskursu. Otimanje glasača čak i u navodnicima smatram neprihvatljivim terminom
jer on pretpostavlja birače kao lako manipulativne pasivne i nažalost nužno
potrebne sudionike izbora. Birači to nisu, pogotovo ne mi Dalmatinci uz
poštovanje svih drugih u RH. Mišljenja sam da treba zavrijediti interes građana
za nešto što vi izlažete i za što se zalažete, a ako oni vaš program procijene
kao realno i kvalitetno rješenje za njihove i probleme društva u cjelini tada
se opravdano možete samo nadati njihovom glasu u slučaju njihova izlaska na
izbore. Nadalje, potpuno ste točno detektirali prisutnu bipolarizaciju ukupne
političke scene. Pritom treba naglasiti postojanje javne i otvorene
konvergencije nekih stranaka prema HDZ-u ili SDP-u, a tu skupinu uglavnom
spadaju već neko vrijeme na političkoj sceni prisutne i sve manje uspješne
stranke. Spomenute smatram transparentnim i politički korektnim akterima
političkog prostora ali načine njihova spajanja vrlo često potpuno promašenim
konceptima čiji je jedini cilj borba za opstojnost na političkoj sceni. Osobno
se zalažem za suradnju na programima i projektima, a ne u procesima krojenja
listi. Osim njih postoje stranke koje potajno konvergiraju ili pak one koje su
osnovane samo kao podružnice HDZ-a ili SDP-a samo s drugim imenom radi
manipuliranja biračima. Potonje smatram nekorektnim akterima i izvorom stalne
degradacije političkog procesa u RH.

Usprkos
svemu tome ipak postoji određeni stvarno nezavisni prostor kojeg karakterizira
velika usitnjenost aktera, a u Dalmaciji je to posebno naglašeno. Radi toga
samo u Dalmaciji od svih regija u Hrvatskoj još ne postoji jaka regionalna
politička opcija. Ako bi se u dogledno vrijeme okupila kandidacijska lista
grupe birača na kojoj mjesta, po meni, ima i za predstavnike nezavisno
orijentiranih stranaka ona bi mogla biti prava opcija za sve buduće izbore i
mogla bi postići dobar rezultat u devetoj i desetoj izbornoj jedinici. Koliko
znam Most je registrirana stranka stoga ne može biti lista nezavisnih kandidata
u tom smislu.

Nadam
se kako će zaživjeti jedinstvena nezavisna kandidacijska lista grupe birača,
neovisno tko inicira njeno formiranje i kako ćemo se na njoj okupiti i tako
objediniti glasove svih nezavisnih opcija u Dalmaciji čime će se osigurati
trajnost pozitivnih političkih kretanja. Most na takvoj listi treba
predstavljati točku kristalizacije nezavisnog političkog djelovanja u svom
prirodnom prostoru odnosno Dubrovačko-neretvanskoj županiji i kao takav dati
doprinos ukupnoj listi, možda i presudan. Ako je Mostova ideja okrupnjavanja
zasnovana na ulasku u njihovu stranku onda po meni Most nažalost čeka izvjesna
sudbina još samo jedne zvijezde padalice na političkom nebu Hrvatske. Radi
uloženog pojedinačnog truda svih nas nezavisnih volio bi da to ne bude slučaj.

Smatrate li potrebnim smanjiti broj tijela lokalne i regionalne samouprave,
posljedično i broj zaposlenih u administraciji?

– Smatram prijeko potrebnim,
ali nikako ne srljati s tim. U kratkom vremenu treba izraditi nekoliko
varijantnih rješenja novog ustrojstva države, simulacijama vrednovati njihove
učinke, a posebnu pozornost posvetiti rješenjima prijelaznog perioda. Lomiti
preko koljena nikad nije odgovoran pristup.

Zalažem se za varijantno
rješenje kojim se ukidaju Županije i formira ustrojstvo s pet regija koliko ih
ima na grbu na našoj zastavi, a prema kojem bi ovi naši prostori potpuno
prirodno, povijesno i kako god hoćete bili jezgra buduće Hrvatske regije
Dalmacije u koju bi se uključile četiri južne jadranske županije. Ukinuo bi
funkciju Župana, županijsku skupštinu i formirao jednu regionalnu skupštinu
koja bi imala manje članova nego što ih sada ima skupština SDŽ. Ušteda samo na
izbornim procesima omogućila bi izgradnju barem nekoliko prijeko potrebnih
škola, vrtića, ambulanta i sl.

Kako gledate na projekt istraživanja i eksploatiranja ugljikovodika na našoj
strani Jadrana, jasno je da se (samo) od turizma ne može živjeti no da li su
potencijalni benefiti za državu s jedne i loše strane naftnih platformi na 10
km od obale – isplativi?

– Vlada ima pravo
predlagati eksploataciju ugljikovodika kao jedno od rješenja za izlazak iz
gospodarske krize, a imam osjećaj kako se dvije najmasovnije političke opcije
trude oduzeti nama građanima pravo čak i konstruktivne rasprave o predloženom
projektu. Pretpostavimo da je proces davanja proveden i završen na najbolji
način i da će biti poštivane najviše mjere sigurnosti tijekom izgradnje i
eksploatacije uvijek ostaje pitanje za koliku novčanu naknadu želimo preuzeti
rizik mogućeg onečišćenja uslijed katastrofe izazvane recimo potresom kojeg ne
možemo sa sigurnošću predvidjeti. Posebno zanimljivo bilo bi doznati koliki dio
od tih sredstava će ostati ovdje, na područjima koja su najviše izložena
riziku.

Kako se radi o projektu
koji ako se dogodi sigurno ima dugoročan utjecaj na prirodu, način života,
gospodarstvo i što sve ne mišljenja sam da građani na koje će on najviše
utjecati moraju o tome odlučiti. Odnosno da se radi o prevažnom pitanju da bi u
ime svih nas odgovor na njega dala vrlo mala skupina ljudi radi toga sam
zatražio tematsku sjednicu Skupštine na koju sam tražio da se pozovu
predlagatelji i to prvo Ministar gospodin Vrdoljak i gospođa Dorić iz Agencije
za ugljikovodike.

Građevina je, kao Vaš “sektor”, jedna od industrijskih grana koja je
do krize “vukla” gospodarstvo, no već je godinama u velikoj krizi
kojoj se ne nazire oporavak. Kako ozdraviti građevinu, i kad smo već kod
izgradnji, jeli Splitu (pa i Hrvatskoj) potrebno toliko trgovačkih centara?

– Građevinski
sektor prenapuhao je svoju aktivnost u proteklom investicijskom periodu i sad
se posve očekivano nalazi na silaznom valu unutar procesa uspostavljanja nove
realne tržišne ravnoteže. Taj investicijski period karakterizirala je stihijska
gradnja koja je uglavnom rezultirala nepromišljenom i nažalost nepopravljivom
devastacijom prostora. Odgovornost je podjednako raspodijeljena između
gradskih, područnih i državnih uprava s jedne strane i građevinskog sektora s
druge strane međutim nepravedno bi bilo izostaviti i  dio građana.

Prvi
nisu osmislili nikakav strateški plan razvoja sredina kojima upravljaju i
stvorili uvjete za razvoj prave poduzetničke i investicijske klime usmjerene ka
ostvarenju strategijom definiranih ciljeva nego su se jednostavno prepustili
stihiji. Strateške planove su uglavnom izradili jer su po zakonu morali i njima
napunili arhivu otvorivši tako mogućnost dodatnog zapošljavanja za zanimanje
„arhivar budućnosti“. Drugi su građevinarstvo prepoznali kao rastuću
investicijsku granu te se vrlo često bez ikakvih znanja i iskustva upustili u
graditeljsko mešetarenje. Nažalost i dio građana dao je svoj obol divljom
gradnjom, dobar dio njih zbog potrebe rješavanja jedinog krova nad glavom u
situaciji nepostojanja prostornih planova. Prvi su doveli do urbanističkog
nereda poglavito u smislu razvoja infrastrukturnih sustava dok su novce
uprihođene od komunalnih doprinosa uglavnom usmjeravali na plaće stalno rastuće
administracije. Drugi su na nerealnim procjenama stalnog rasta gradili
financijske konstrukcije svojih tvrtki i tako gotovo preko noći tisuće svojih
zaposlenika ostavili na cesti po kojoj nastavljaju i dalje voziti svoje skupe
terence jer stalni rast u realnom životu ne postoji.

Radi
dodvoravanja trećima prvi su naknade tijekom legalizaciju sveli na smiješne
iznose te su tako sve ostale građane koji su uredno po punim cijenama platili
sva potrebna davanja državi i uz poštivanje svih uvjeta građenja izgradili
svoje objekte po tko zna koji put izigrali i na taj način prekrili godine svog
nerada u planiranju razvoja.

Ozdraviti
građevinu moguće je samo sustavnim strateškim planiranjem razvoja urbanih
sredina posljedica kojeg bi trebalo biti stvaranje realnog okvira za
investitore i za poslovanje isključivo kvalitetnim građevinskim tvrtkama. Okvir
pretpostavlja nedvosmislene i jednostavne zakonske odredbe vezane uz građenje,
izvjesnost trajanja procedura ishođenja dozvola te kontrolu kvalitete izvedenih
objekata. S druge strane strateško planiranje razvoja definiralo bi potrebe
građana, a sukladno njima i definiralo odrednice za planiranje korištenja
prostora. I to nužno tim redoslijedom. Nažalost trenutna situacija je obrnuta
jer kvazi investitori „planiraju razvoj“, a njihove želje kroz točkaste izmjene
provode političari  dopunjujući prostorne
planove uglavnom ne štiteći interes društva.

Primjenom
navedenog sigurno ne bi se gradilo toliko trgovačkih centara jer su pogotovo uz
postojeće potpuno nepotrebni i dugoročno uglavnom financijski neodrživi već bi
se gradnja usmjerila na infrastrukturno opremanje gradskih četvrti, rješavanje
komunalnih problema i unaprjeđenje energetske učinkovitosti primjerice kroz
koncept zelene gradnje.

Važan
aspekt negativnog djelovanja trgovačkih centara je promjena načina življenja
građana iz onog neukrotivog mediteranskog koji je pun dišpeta i vica u lako
upravljivi potrošački mentalitet kojeg ne može ispuniti zadovoljstvom
kvalitetna ćakula u prekrasnom mediteranskom ambijentu starog grada kakav je
primjerice Split ili posjet kakvom kulturnom ili sportskom događaju.

Neki
projekti koji bi mogli biti korisni za našu lokalnu zajednicu primjerice Split
su projekti usmjereni na upravljanje razvojem i održavanjem cestovne
infrastrukture s posebnim naglaskom na izgradnju nasušno potrebnih parkirališta
i garaža. Zanimljiva količina projekata može biti vezana uz radove na
omogućavanju dostupnosti svih prostora svim građanima tj. na projekte
uklanjanja fizičkih barijera za osobe s invaliditetom. Pojedinačno su to
relativno mali i jeftini projekti, ali sagledavajući neprilagođenost javnih
prostora kao posljedicu izostanka strateškog planiranja razvoja dostupnosti
uprave, obrazovanja i sličnog svim ljudima uklanjanje svih prepreka dugotrajan
je i veliki projekt. Prema tome radi se o projektu koji bi donio veliki
doprinos inkluziji marginaliziranih skupina i omogućio zapošljavanje velikog
broja malih poduzetnika koji jedva preživljavaju te brojnih drugih ljudi indirektno.
Brojni su projekti mogući i u području kulture koji bi svojom realizacijom i u
interakciji s turizmom višestruko vratili uloženo podižući kvalitetu življenja
građana.

Dakle,
projekti trebaju služiti zadovoljavanju važnih potreba građana, a ne prilagođavati
građane svojim namjenama. Ako postoji potreba građana za funkcionalnostima koje
ti projekti omogućavaju tada je vrlo vjerojatna i njihova financijska
održivost.