Međugeneracijski (ne)sklad
Moj je did Iko, kažu, bio razborit i iznimno dobar čovjek. Nakon što su ga poslije rata komunisti oslobodili gotovo svega što je stekao kao mali trgovac, a umalo i života, djed je odlučio napustiti Ričice te se naseliti negdje gdje će biti više plodne zemlje, a time i kruha za obitelj. Izbor je pao na okolicu Bjelovara. Zahvaljujući odlasku u Njemačku s dvojicom sinova, koncem šezdesetih i prvih godina sedamdesetih, na izabranoj lokaciji nikla je lijepa i velika obiteljska kuća. Iz vremena gradnje kuće potječe i jedno od mojih najranijih sjećanja, a povezano je s didom Ikom. Ne znam koliko sam vremena proveo tada s didom i bakom u Klokočevcu, kod Bjelovara, ali se sjećam povratka u Ričice. Did Iko i ja autobusom do Zagreba, potom vlakom do Splita pa autobusom do Prološca te zadnjih šest-sedam kilometara pješice do Ričica. Imao sam valja četiri, pet godina. Dugo putovanje s didom Ikom jedno je od najljepših i najdragocjenijih uspomena pohranjenih u mojoj duši. Kako su did Iko i baba Matija živjeli u Klokočevcu, a samo ljeti – i ne svake godine – dolazili u Ričice, nemam baš previše uspomena iz djetinjstva na njih. Did Iko je umro u 76 godini života, a ja napunih dvadeset. Poslije, u zrelijim godinama, kad se rado prebiru uspomene i događaji iz djetinjstva, primijetih kako imam premalo uspomena na dida Iku te kako mi veoma nedostaju.
Od mog putovanja s didom Ikom proteklo je puno vremena, a brojne, sve brže promjene, zahvaćaju svijet u kojemu živimo. Obitelj je doživjela velike promjene. Od tradicionalne, brojne i višegeneracijske obitelji, koje je bila sve u jednom – dom, vrtić, prva škola, starački dom, banka i bolnica – obitelj je postala nuklearna, tj. sastavljena od oca i majke s jednim ili dvoje djece. Nametnute, a ponekad i rado prihvaćene, promjene zahtijevaju prekid s tradicijom pa čak i onom obiteljskom. U želji za izgradnjom suvremene, moderne obitelji, prekidaju se odnosi s vlastitim roditeljima, rodbinom, svojim živima i mrtvima. Sigurno da se u takvoj, nuklearnoj obitelji mogu graditi dublji i proživljeniji odnosi, najprije među supružnicima, a potom i između njih i djece, no nažalost takve se obitelji lakše i brže raspadaju pred životnim nedaćama i poteškoćama.
Mlade obitelji koje odluče graditi svoju obiteljsku budućnost kao ekskluzivna nuklearna obitelj, bez povezanosti sa starijim naraštajem počinit će nekoliko pogrješaka. Prvo: nanijet će nepravdu vlastitoj djeci, jer će im uskratiti ljubav koju bi njihova djeca primila od vlastitih djedova i baka. Zbog razno-raznih razloga može doći do poteškoća u komunikaciji između dva naraštaja te se dogodi da nevjesta ne želi ili ne može komunicirati sa svekrom i svekrvom, ili zet s puncem i punicom, ali bi trebali biti toliko razboriti da omoguće što češće odnose svoje djece s djedom i bakom. Ljubav koju djeca primaju od djedova i baka ne može se s ničim drugim usporediti. Preko te ljubavi, prihvaćanja i opraštanja koje djedovi i bake iskazuju prema unucima, kod djece se razvija temeljno povjerenje u ljude, u obitelj, u život. Drugo: čini se nepravda i starijem naraštaju. Narodna poslovica veli kako se čovjek ne ženi kako bi imao djecu, nego unuke. U starijoj životnoj dobi, kad je prestala životna trka za zaradom i gradnjom, ljudi u mirovini imaju toliko toga za ponuditi svojoj djeci i unucima, ne samo vlastita iskustva, nego nadasve svoju zrelu roditeljsku ljubav. Često im je teško jer doživljavaju da sada netko drugi, mlađi, donosi životne odluke, da se njih malo ili nimalo ne uvažava, a najteže im padne kad ih se odvoji od njihovih unuka koje gledaju kao naravan nastavak vlastita života. Moderno društvo uistinu čini veliku nepravdu osobama treće životne dobi kad ih se, gotovo na silu, odvaja od njihovih najmilijih te ih se smješta u staračke domove. Obitelj je jedino naravno mjesto za sve naraštaje.
Za nas kršćane ima još nešto. Postoji i Božja zapovijed (četvrta) koja zahtijeva ljubav i poštovanje prema vlastitim roditeljima. Zanimljivo, jedino je s tom Božjom zapovijeđu povezano i obećanje duga života. I to se čini lako razumljivim. U obitelji u kojoj vlada međusobna ljubav i poštovanje lijepo je i lako živjeti. A kad su osobe zadovoljne i sretne tada su i zdravije, teže pobolijevaju.
Poštovane obitelji s malom i mlađom djecom, omogućite svojoj djeci što češće druženje s djedom i bakom jer će im ta iskustva silno obogatiti život. Uostalom tako ćete i sebi olakšati život, prebacujući dio tereta, čak i financijskog, na djeda i baku. A njima ćete pružiti veliku radost i produljiti život.


