Dalmatinac na prvoj crti COVID obrane – Ivo Ivić kakvog još niste upoznali: ‘Opuštam se uz more, brodić i brzo hodanje na Marjanu!’

– Ova situacija nas je poremetila, u početku jako iznenadila. Kao svi normalni ljudi nadali smo se da će sve ovo brzo proći, ali s protekom vremena vidimo kako i neće tek tako. Rješenje imamo, ali da bi se stvari riješile, treba se potruditi.

– Razno razne nepovoljne informacije kolaju o cjepivu. Bilo da su istina ili neistina. Zapravo, njihova prava težina nije adekvatno iskomunicirana. Ljudi se, stoga, plaše cjepiva. Muči nas taj jedan antivakcinalni pokret, i u zadnje je vrijeme sve to poprimilo vrlo velike razmjere. Šira javnost je uključena u stanje koje, objektivno, uopće ne razumije, ali, jedno je sigurno – u svakom trenutku  na kugli zemaljskoj od COVID-a umire puno više ljudi, nego je poznato nuspojava. Na taj način trebamo komunicirati s javnosti.

– Ja, kao ni vi, to ne možemo znati, ali, ako je to istina, onda je to prestrašno. Možemo govoriti o tome da su farmaceutske tvrtke nezadovoljne traženjima Vlada da se ukine licenca. I onda te iste tvrtke govori o društvenoj osviještenosti. Dakle, lažu nas, oni nisu osviješteni. Štoviše, nemam ja problema da netko zarađuje, ali u vremenima teškim za sve oni moraju biti dio društva. 

– Do kraja ljeta bi se mogli procijepiti uz važan uvjet da stanovništvo to prihvati. Ja svima kažem da bih se cijepio svaki mjesec. Samo da počnemo konačno živjeti normalnim životom. Od onoga kada se ne smijemo družiti s obitelji i prijateljima, do toga da gledam ljude kako umiru. Svatko se treba cijepiti. Sada se samo priča o kontraindikacijama, ali one ne postoje. Nitko, osim onih koji su se cijepili i dobili neku reakciju, nema kontraindikaciju. Sadržaj tih cjepiva je da u 99 posto slučajeva s tim supstancama ranije nismo došli u kontakt pa onda kako možemo ocjenjivati njihovu štetnost?

– Uf… To je najgori način umiranja. Mnogi će vam reći da s vremenom razvijete neke obrambene mehanizme, ali istina je da vam se to samo čini. Trag ostaje. Teško je…

– Da. I većina neće priznati da je napravila glupost. Ali, ima i iskrenih. Uključujući i one koji su omalovažavali i kad su shvatili da je to bolest koja postoji – nešto kao Boris Johnson na svjetskoj razini. 

– Ma… Nije upitno. Važno je da se teško ne razbolimo i ne umremo.

– Valjda zato što sam jasan u svojim iskazima i što ne zamotavam i ne filozofiram. Nastojim tako i s pacijentima komunicirati na takav način, narodskim jezikom, rekli bi. Ali, nisam se vježbao ni očekivao da će se to ikad dogoditi…

– Da. Život vas isturi pa se onda snalazite.

– U potpunosti tako. To su nagrade svima onima koji su dali obol u ovoj situaciji jer bez tog kolektivnog napora sve bi bilo uzaludno. Ljudi su morali biti motivirani i zapravo su se nevjerojatno dobre priče dogodile kroz COVID bolnicu, među nama kolegama. Bilo je straha, bježanja i nepovjerenja na početku, međutim, uključile su se mlade kolege koje su se upoznale i stvorile prava ‘ratna drugarstva’. Ona su vrjednija od bilo čega drugoga. Cijela situacija je, dodatno, bila dobra jer su je predvodili mladi ljudi željni znanja i entuzijazma. 

– Ma ljudi brzo zaboravljaju. Bio je rat pa svatko zaboravi, ali i ima onih koji bi posegli za oružjem. Ljudska povijest je takva. Neposredno će ipak biti to vraćanje na tvorničke postavke, ali kad život krene u kolotečinu, on će se vratiti na staro. 

– Da. Samo kratko sam bio u Trogiru, ali se sjećam djetinjstva u Drnišu. Mene mamina obitelj veže za Drniš. Ondje sam proveo sve svoje ljetne i zimske praznike.

– Ma ne. Bilo je i planine i mora. Ronjenje, podvodna puška, lov na gardeline, fanganele, baketine… Kupanje na Bačvicama… Imao sam privilegiju da sam bio i ovamo i ovamo. Taj život u prirodi je nezamjenjiv.

– Odluka je pala u srednjoj školi. Zapravo, dosta toga me je zanimalo. Čak je i ekonomija bila jedna od opcija, kao i elektrotehnika. Ali, eto medicina. Činilo mi se da ću tu, uz trud i predanost, najviše dati. 

– Ne. U stanju sam i oko izvaditi bolesniku, ako je u pitanju život, kako bi se ono reklo. Nisam imao strahove od krvi…

– To vam se u životu dogodi. Došao sam na specijalizaciju, a kada sam bio na kraju staža nudio se veliki broj specijalizacija pa tako i infektologija. Ona se nije popunila u zadanom roku pa sam tako odlučio baš nju. Ali, što je bilo još važnije, imao sam dobru ekipu.

– Bio je trbušni tifus u Lašvanskoj dolini, za vrijeme hrvatsko-muslimanskog rata. Tamo smo išli pomoći profesor Bradarić i ja. Tadašnji stožer splitske županije bio je zadužen za medicinsku pomoć na tom području. Jedna bolest, koja je bila povijest, smo ponovno doživjeli, opisali i objavili članke.

– Naravno. Haha. Neću dalje komentirati, ne smijem. Tamo smo se upoznali, ali prohodali smo u Splitu.

– Naravno. Jako vam je važno razumijevanje. Posebno kad smo imali malu djecu. Dodatno, ne samo što smo se voljeli, nego smo u struci pa onda razumijemo i kada netko mora ostati sat vremena duže i slično…

– Kad sam u Splitu onda šetnje po Marjanu. Brzo hodanje. Prije je bilo i ozbiljno trčanje. Ako ikako mogu onda odem u vikendicu, imam i brodić, malo izađem na more i tako…

– Šuma se nije njegovala… Inače, znam kazati i kako je zdravstvo zapalo u isti problem. Dva desetljeća nije se primalo novi kadar. I onda je nestao generacijski jaz i srećom smo u zadnjih nekoliko godina primili puno mladih ljudi. Oni su iznijeli sve ovo. U jednom smo čašu bili kao marjanska šuma – ostarjela, a još nas je pojeo potkornjak. Kad ne ulažete u mlade i mladost, to se lako dogodi.

– Treba poduprijeti bolnicu u svim njenim aktivnostima. Ima se što vratiti bolnici, to je istina.

– Stanimo što prije u red za cijepljenje i neka bude problem imamo li cjepiva, a ne odazivaju li se ljudi. I svima će se život promijeniti na bolje.