Negdje u magli sjeverne Engleske, gdje kiša natapa limene krovove, a nedjeljni ručak nikad ne kasni zbog popodnevnog derbija rođen je Jamie, dečko koji nikada nije trebao postati legenda.
Bio je običan dječak iz Sheffielda, lokalpatriot iz grada s okusom čiste svakodnevnice. Dijete radničke klase, gdje su snovi i u mislima skromni i tihi, u daljini tamo negdje možda – nekada… Njegovi zidovi nisu imali postere Uniteda i Chelseaja, a njegove oči priliku gledati Ligu Prvaka na Teatru snova.
Njegov klub, u dobru i u zlu, bio je Sheffield Wednesday. Teška radnička Engleska, pivo s nogu s vonjem dima u Kopu. Bez glamura, milijunskih transfera i trofeja, samo nadanje i iščekivanje tog jednog gola i tog jednog trenutka. Jedne iskre koja će zapaliti sve i jedne emocije za sjećanje.
Ta iskra htio je postati i Jamie. Nije sanjao sjajne reflektore i još blještaviji život zvijezde. Želio je biti legenda, priča iz puba, heroj ulice.
A kako to u životu najčešće biva, ona prva ljubav obično ti slomi srce. Pod reflektorima starog Hilsbourgha dodavao je lopte svojim junacima, upijao svaki detalj, trenirao i potiho maštao kako će jednog dana i on istrčati u dresu svog Sheffielda. Ali to se nije dogodilo, prije prve prave seniorske šanse klub je donio odluku kako im ne treba. Otišao je. Tako razočaran i obeshrabren zatvorio se u svoju sobu s odlukom kako više neće zaigrati nogomet.
Pauzirao je gotovo godinu dana, pomirio se s činjenicom kako će za Sheffield doprinos dati samo na tribini. Zaposlio se u tvornici, išao navijati na utakmice, a nakon nekog vremena želja je opet prevladala. Vratio se u kopačke koje su cijelo vrijeme stajale na onom istom mjestu u ormaru. Dugo su tamo bile, prelomio je i zgrabio ih kao da ih prvi put oblači. Po završetku smjene letio je na teren. Jednostavno gorio je za to.
I tamo dolje, daleko od udobnih fotelja velebnih stadiona… Gol za golom, utakmicu za utakmicom postao je heroj jednog drugog svijeta, zvijezda priča koje ne završavaju u novinama. Ipak, naveliko se pročulo o Jamieju Vardyju. Onome s električnom narukvicom koji utrpa hat-trick, pa leti pod tuš jer se mora prijaviti u policiju. Nije bilo snimki s utakmica, samo priča sa šanka, ona koja te izmami i šarmira da dođeš na stadion i pogledaš.
Postao je jedan od njih, sa svim svojim manama i vrlinama. Prepoznatljiv i jedinstven. Zadovoljan, ali opet potiho s mišlju “a što ako uspijem”. Radio je preko tjedna, gorio za vikend i utakmicu.
Fleetwood Town postao je njegov, dogurao je do četvrte lige, a nakon još jedne sezone u kojoj nije trebao brojati golove stigla je prilika života. Nije bilo epski, niti najbolje i najprimamljivije. Ali bilo je ono što jednom dođe. I on je to znao. Leicester City. Championship League, srce engleskog nogometa.
Bio je neustrašiv, ali tog dana sve mu je opet prošlo kroz glavu. Sjećao se dobro kako je počelo. Stocksbridge. Osma liga. Tvorničke smjene. Sam protiv svih. Crveni kartoni. Policijski sat. Bio je nebrušeni dijamant. Fleetwood mu je dao priliku, i on ju je zgrabio – zubima ako treba.
Odlučio je nastaviti dalje, kročiti iz svog svijeta u nešto sasvim novo, nepoznato i veliko.
Stigao je u Leicester i s njima izborio Premiership. Cijelo to vrijeme nije stao, trpao je golove, trčao kao lud.
I onda u jednoj sezoni u kojoj nitko nije trebao uzeti naslov dogodi se nešto najljepše ikad, ona iskra s početka priče i podsjetnik zašto smo kao djeca zavoljeli ovu igru.
Sezona u kojoj su male Lisice pojele lavove, prkosile zakonima nogometa i realnosti, a Vardy s 28 godina na leđima pokazao kako je sve u životu moguće i učinio da ga zavoli cijeli svijet. Ušao je u legendu, ne zbog naslova prvaka, golova i dresa reprezentacije. Ušao je jer je ostao svoj. Nepromijenjen. S istom onom željom dječaka u očima. Pokazavši kako je put do vrha još uvijek moguć bez lifta.
Jer on to i jest. Simbol običnog čovjeka. Onoga koji je došao iz mraka, ne marketinškog, nego doslovnog. Iz liga gdje reflektori ne rade kada pada kiša. Bez akademije i menadžera s ključevima Bentleya.
Imao je lice koje život nije mazio – ali oči koje nikad nisu prestale gledati prema naprijed. I zato je postao heroj ulice. Podsjetnik da su snovi ostvarivi. I kad jednog dana sve završi – kad se ugase reflektori i kad nestane s terena – neće ostati samo brojke.
Ostat će priča.
O čovjeku koji nije trebao uspjeti.
Ali je to napravio.