Split dosad nije birao istog gradonačelnika u dva mandata, a svaki izbori izbrišu neka poznata lica i u politički ring uvedu nova jer Dioklecijanov je grad barem po izbornim procesima uvijek bio čudesan. Čudan i čudesan. Jer novog splitskog poteštata bira se nakon nešto više od desetak mjeseci, a u zadnjim metrima pred izbore, kad svi pričaju o razvoju i boljitku Splita, ženska ekipa u sastavu Kristina, Mariana i Lucia žele pokazati kako to “žene vode tri kantuna kuće”.
Iako malobrojni Splićani adresu gradske kuće znaju, mjesto na Obali kneza Branimira, na broju 17, postat će drugi dom za onoga komu građani najviše puta zaokruže redni broj na biračkom listiću.
Koliko god zamorni bili, izbori koji put donesu i nešto korisno. Korak po korak, mrvicu po mrvicu, one nastupaju. Za sebe ona kaže da je u politiku uplivala jer je smatrala da je mijenjaju samo normalni, ali u međuvremenu se dogodila da gleda kako ti normalni odustaju pod teretom šporkice te postaju zagriženi i dosadni političari izdajući sebe i druge kako bi uspjeli.
Ne čudi, stoga, ni prava paleta imena koja žele na čelo Splita, a dvije žene koje priželjkuju funkciju u Banovini, donedavno su bile u istom taboru. Kristina Vidan fizioterapeutkinja je u splitskom KBC-u, a ipak najviše od svega sretna supruga i majka troje djece.
Pet ste godina gradska vijećnika, sjećate se lijepih stvari?
– Sjećam se mnogih dobrih odluka koje smo donijeli jednoglasno, poput izjednačavanja cijena privatnih i gradskih vrtića ili uvođenja naknade za roditelje njegovatelje. Ipak puno češće su sjednice bile prožete negativnim emotivnim nabojima iz suprotnih tabora koji bi doveli do potpune nemogućnosti normalnog rada i donošenja odluka u interesu grada i građana.
Često smo i vi i ja svjedočili raznim epizodama na sjednicama, prepirkama i mrcvarenju satima… Kako ste vi to sve vidjeli?
– Političke stranke i pojedinci često sjednice koriste kao pozornicu za promoviranje, te s ciljem podizanja vidljivosti u nedogled razvlače rasprave i hiperboliraju sukobe samo kako bi završili u medijima. Nažalost mene je često ovih godina bilo sram svega što se tamo moglo čuti i vidjeti.
Što biste vi Splićankama i Splićanima ponudili da dođete na čelnu poziciju u Banovini?
– Ono što smatram da treba prvo napraviti je velikim koracima krenuti u rješavanja pitanja odvajanja otpada. Svi znamo da sanitarna ploha na Karepovcu može trajati još dvije i pol godine, a bivši gradonačelnik u deset mjeseci nije ništa napravio na uspostavljanju sustava koji bi omogućio da građani budu snažno motivirani da odvajaju otpad i da sadašnjih 12,13 posto, koliko odvajamo, naraste na 50 posto koliko bi bio cilj kroz iduće dvije godine.
Može li se to sve u dvije godine?
– Ako se odmah sad počne raditi, sve se može. Split treba kompostanu i sortirnicu jer bi to smanjilo već sada za četrdesetak posto količinu otpada na Karepovcu, a hitno bi se trebalo početi naplaćivati na način da građani plaćaju prema količini odlaganja miješanog, neodvojenog otpada.
Od 2004. godine predsjednica ste Kluba trudnica i roditelja Split pa jeste li se umorili u tom radu s trudnicama?
– S obzirom na to koliko dugo godina to radim, to bi se i moglo pomisliti, ali zapravo nisam jer mi je to veliko zadovoljstvo. Rad s trudnicama u pozitivnoj atmosferi iščekivanja novog života mi uvijek nanovo puni baterije.
Znaju li danas mladi roditelji manje ili više u usporedbi s ranijim godinama oko odgoja djece?
– Mnogo je tema koje mladi roditelji trebaju naučiti jer se izgubio generacijski prijenos vještina, a sve zbog toga jer generacije ne žive više zajedno. Mladi roditelji zato trebaju gomilu informacija – od toga kako se nositi s roditeljskim obvezama, kako postupati s bolesnim djetetom, pa do zdrave prehrane. Nekako sve ono što su nama prenosile mame i bake. Klub trudnica je to nadomjestio svojim radom.
Bili ste iznimno aktivni i po pitanju osoba s invaliditetom. Bivši je gradonačelnik donio vatrogasnu mjeru oko prijevoza tih osoba, a treba li mijenjati i Pravilnik osoba s invaliditetom?
– Treba ga mijenjati, to je svima jasno, ali zbog pada vlasti nisu se realizirale procedure kojima bi se Odluka o socijalnoj skrbi promijenila, iako je sve bilo spremno. Nadam se da će se to što prije napraviti jer je nedopustivo da se štedi na osobama s invaliditetom. To grad koji želi biti socijalan i uključiv sebi ne može dopustiti.
Volite planinariti… Gdje ste bili u posljednje vrijeme?
– Nedavno sam bila na omiškoj ferati i bio mi je to super doživljaj. Taj pogled koji se nigdje ne može vidjeti je nešto nezaboravno. Svakako obožavam i čitati knjige, ali u posljednje je vrijeme sve manje vremena za to.
A kad govorimo o zelenilu i zelenoj tranziciji, koliko bi stabala trebalo godišnje da se Split zazeleni?
– Trebalo bi zasaditi tisuću stabala godišnje uz nadomjestak onih koja su propala da bi se na neki način Split pripremio za klimatske promjene koje nas očekuju.
Kako onda gledate na Sinišu Gašparevića, relativno novog direktora gradske tvrtke “Parkovi i nasadi”? Može li bolje?
– Direktor je nov u svemu tome i prostora za napredak ima. Fokus su mu sad bile tržnice, ali nadam se da neće u budućnosti zanemariti da je temeljna funkcija ove tvrtke stvaranje novih zelenih površina koje kronično nedostaju, i to naročito u istočnim dijelovima grada.
Među crticama izvan politike, Kristina voli i kuhati… Što biste nam onda pripremali?
– Pa… Omiljeno jelo mog najmlađeg sina su lazanje pa sam se u tome izvještila.
Dobro kad je ekipa mala, a što kad je više osoba za stolom?
– E onda je moj muž na gradelama glavni. To svi vole.
Kad smo već kod muža i sinova, kako vam je živjeti s četvoricom muškaraca u obitelji?
– Ponekad naporno, ali moji stariji sinovi ne žive više sa mnom, oni su se osamostalili. Nisam, eto, klasična dalmatinska mater, nisam ih držala do tridesete nego je samo moj 12-godišnji sin još s nama.
I za kraj… Brač, Šolta ili Vis, koji od otoka vam je najviše srcu drag?
– Uh, bome ste me zatekli… Šolta je otok mog podrijetla i otok na kojem sam provela veći dio svog djetinjstva pa mi je on definitivno u srcu. Brač je otok na koji sam se udala, u Pučišćima ljetujemo i imamo puno, puno dragih ljudi tamo, a i na Vis idem svako ljeto jer je naš kum s Visa… Možda mi je Šolta ipak najdraža, prva ljubav se ne zaboravlja.