S Rakelom po svitu – Put oko svijeta II

Kada su stigli u Moskvu, domaćin Saša ih je odveo do garaže gdje su parkirali motore i otišli do Sašinog stana gdje su se osvježili. S Bubalom i sa Željanom u stanu su bili još i domaćin Saša, kao i Željanov prijatelj Dane, a navečer su uz votku i viski razmijenili iskustva i razradili rutu kroz Sibir do Vladivostoka odnosno do Japana.

Ujutro čim se probudio kontaktirao je svog prijatelja iz St. Petersburga Aleksandra Sašu Zigela koji je umirovljeni vojnik ruske vojske, a kojeg je ranije upoznao kada je na motoru stigao u Split. On im se trebao pridružiti na putovanju iz Moskve do Vladivostoka. 

Kad ga je dobio na telefon, rekao mu je Zigel – “Ne mogu s vama do Vladivostoka, upravo sam se probudio nakon operacije slijepog crijeva i barem mjesec dana neću moći na motor”. 

– Nije mi se svidio takav razvoj događaja jer smo očekivali kako će s njim u društvu biti lakše putovati do Vladivostoka. Tako smo eto ostali bez najavljene pratnje, ali nismo sumnjali da i bez njega možemo proći tu tešku dionicu. Tog dana smo se uvjerili da je Moskva predivna. Grad koji s okolicom ima čak 20 milijuna stanovnika je jako čist i pun parkova. Fascinirali su nas i ogromni neboderi, brojni spomenici, ali i bezbrojni svijetleći plakati odnosno jumbo plazma ekrani. Nakon što smo cijeli dan šetali po metropoli Rusije, nisam uvečer odolio da ne posjetim veliki club-house najpoznatijeg tamošnjeg kluba MC Night Wolves, osnovanog 1989. godine. Noćni Vukovi su bili prvi službeni ruski bikerski klub, a broj članova im je tada prelazio 1000. Kod njih je sve u velikom stilu, lokal je ogroman i u njega se ulazi na motoru. Interesantno je bilo to ako dolazite pješke u taj veliki club House plaćate ulaznicu, a ako dolazite motorom ulaz je besplatan i u dvorište tj. baštu lokala ulazite s motorom – opisuje oduševljeno Željan.

Uređenje je fascinantno, veli nam, kao da se nalazite u filmu Mad Maxa, velika bina, zip line s kojim se spuštate u bazen, unutar lokala na podu gazite po staklenom podu a ispod vas se nalazi ogromna bomba ili raketa u presjeku. Snimanje nije dozvoljeno, a svejedno su uživali u tom ambijentu i bez snimanja.

Od Moskve do Splita za samo 33 sata

Moskva je toliko velika i vrijedna razgledavanja da su ostali još jedan dan i obišli znamenitosti. Vozili su se u metrou, jeli u japanskom restoranu, kupili šubare i ostale suvenire. Naravno, nisu propustili posjet Crvenom trgu, ali i grobu Vladimira Iljiča Lenjina. Šteta bi bila da su u Aleksandrovskom parku propustili vidjeti spomenik “Neznanog junaka” kojeg Rusi jednostavno zovu Vječni plamen. 

Kraj Vječnog plamena svakodnevno, neovisno o vremenu od 8 do 20 sati stoji počasna straža. Na njoj se svakog sata mijenjaju gardisti elitne predsjedničke pukovnije, što je posebna atrakcija za brojne turiste. Na crvenom trgu su naišli na interesantne suvenire koje su bile jako dobre kopije Eura i Dolara, nisu odoljeli pa su kupili 50.000 eura i 30.000 dolara pa nek se nađe.

Idućeg dana završilo se ugodno druženje s Nogolicom i Orduljem. Odvjetnik se polako uputio motorom natrag prema Hrvatskoj, dok je Ordulj točno u 8 sati krenuo u ostvarenje još jednog osobnog rekorda. Na svom je Kawasakiju ZZR 1400 od Moskve do Splita namjeravao voziti za samo 24 sata. 

Željan nije vjerovao da je to moguće, nije stvar u udaljenosti od 3000 kilometara, već o cestama koje nisu europski autoputovi pa je predvidio da će uspjeh biti ako stigne u 36 sati. Ordulj je međutim bio bolji od Željanovih prognoza. Do Splita je bez odmora i spavanja stigao za 33 sata, što je podvig vrijedan divljenja.

– Bubala i mene je čekao put do Samare, udaljene oko 1200 kilometara od Moskve. To je duplo veća dionica od predviđene, a ceste na njoj nisu baš dobre pa smo znali da će biti teško. No, zbog malo dužeg boravka u Moskvi odlučili smo krenuti dalje malo žešćim tempom uz ranija buđenja i vožnju sve do noći. Prala nas je kiša cijelim putem, a cesta je bila iznenađujuće klizava. Jedino logično objašnjenje za to je činjenica da njome prolazi na stotine starih kamiona pa im vrlo vjerojatno curi ulje. Zato nam se činilo kao da vozimo po ledu što nije nimalo ugodno. Uostalom, 2007. godine je baš zbog skliskog kolnika na ovoj dionici pao Danin prijatelj Koma. Asfalt je osim toga puno utaban i pun kolotraga po sredini trake, pa se na nekim dijelovima ceste uzdiže čak i do pola metra. To je vrlo opasno jer može motor lako izbaciti u drugu traku. Mučili smo se tako cijelog dana sve dok nije pao mrkli mrak. U ponoć i pol smo ipak stali u mjestu Gorodišče u regiji Rjazan. Prošli smo 800 kilometara umjesto planiranih 1200, ali dalje naprosto nije išlo zbog umora, slabe vidljivosti i pljuska. Usto smo se i smrzli budući da je bilo samo 8 stupnjeva. Ostali smo stoga spavati u jednoj gostionici – prisjeća se Željan. 

Ruski fan MP Thompsona

Nepisano pravilo je kad putujete kroz Sibir vozite danju, a predvečer tražite gostionice, mjesta gdje možete ručati, otuširati se, spavati i platiti čuvani parking. Morate paziti da gostionicu počnete tražiti već predvečer da vam se ne dogodi kao i njima kad su kasno došli, nije više bilo mjesta pa im je zaštitar koji tu radi iznajmio svoju malu prostoriju koja je bila sprema za metle i radnu odjeću budući da su sve sobe već bile zauzete. 

– Taj smo luksuz platili 40 kuna po glavi, dok smo “ohrani” (zaštitaru) za čuvanje motora dali još po 8 kuna. Dobili smo naime ranije informaciju kako na ovom području sve kradu, pa nismo htjeli riskirati nego smo unajmili čuvare. U prostoriji se nalazio samo jedan mali kauč za spavanje i to za jednu osobu tako da smo Bubalo i ja bili primorani spavati “na nož” kao su nam Rusi objasnili tj. na bok. Prije spavanja sam ukratko izračunao, prošli smo 3980 kilometara, što je dobar rezultat ali ipak večeras nismo stigli u Samaru gdje nas čekaju Aleksandar, Dane i naši novi domaćin – veli Željan.

Od Gorodišča do Samare vozili su točno 500 kilometara. Od ljeta u Rusiji nije bilo ništa, padala je jaka kiša, a temperature su bile oko 14 stupnjeva. Samara je grad s 1,1 milijun stanovnika, a po njoj je naziv dobila i popularna Lada. Stigli su na adresu Željanovih prijatelja oko 14 sati, a oni su se tek probudili i bili jako mamurni. Dane, Aleksandar Bogatkin i još dva Rusa noć su prije organizirali party povodom Željanovog i Bubalovog dolaska, ali iako oni nisu stigli, to ih nije poremetilo da se dobro zabave i napiju. 

Oko 16 sati su došli sebi, obukli se, sjeli na motore i odveli ih na otok koji je na rijeci Volgi gdje ih ponovno čeka party oko 30 kilometara izvan grada. Na putu prema otoku su stali na tržnicu gdje su napravili nabavu i krenuli dalje do nekakve ledine blizu rijeke. Ostavili su motore na toj ledini gdje je čuvani parking i malim se gliserom odvezli na obližnji riječni otok. Za Bubala i Željana su spremili roštilj, kao i pun lonac riječnih rakova. Cijelu večer su jeli i nazdravljali votkom.

– Novost za mene i Bubala je bila što se poslije svake popijene votke jede zeleni krastavac, a kad je nestalo zelenih krastavaca jeli smo kiseliš od krastavaca i paprike. Popili smo jako puno. U početku mi je votka mirisala na alkohol iz bolnice ali poslije je bila jako dobra i u jednom trenutku se dogodilo nešto što nisam naprosto mogao povjerovati svojim ušima. Naš Rus Saša iz Moskve je odjednom digao obje ruke i počeo pjevati Thompsonovu pjesmu “Crne noći bijeli putevi, mene vode, žive u meni”, jednostavno sam mislio da mi se priviđa, uzeo sam kameru i snimio ga. Nakon par minuta sam nazvao Radio Dalmaciju i javio mi se Joško Bonači rekavši mi “Rakela nije ti danas javljane nego za 3 dana”, a ja sam mu na to rekao “Molim te, ovo moraš pustiti u eter, nalazim se u Sibiru na rijeci Volgi i naišao sam na Rusa koji pjeva Thompsonovu pjesmu” i naravno Saša je odmah to otpjevao u eter Radio Dalmacije. cc. Stvarno smo se dobro zabavili, na kraju su Bubala i mene Rusi odveli na spavanje, a oni su nastavili dalje do jutra. Ujutro nikako nismo mogli doći sebi tako da se Bubalo odlučio okupati u hladnoj Volgi i odmah se resetirao, samo što je poslije ležao na suncu 20-tak minuta da se ugrije jer su mu se kosti sledile. Opet je mali gliser došao po nas, doveo nas je do naših motora, spakirali smo stvari i krenuli dalje prema Japanu odnosno prema Mongoliji kroz surovi Sibir – zaključio je Željan.