INTERVJU Upoznajte Jakova Tabulu: Grafički dizajner čiji rad krasi omot ploče jednog od najpoznatijih japanskih producenata

Sve je krenulo od grafita, da bi se nakon nekoliko godina okrenuo grafičkom dizajnu te shvatio da je to najbolja odluka u njegovom životu, a i mi ćemo se složiti kako uopće nije pogriješio… 

Naime, riječ je o Jakovu Tabuli, 25-godišnjem grafičkom dizajneru iz Šibenika na čije će radove rijetki ostati ravnodušni. Isto tako, prepoznati su i izvan naše države, točnije kontinenta, ali o tome ćete pročitati nešto kasnije. 

U nastavku donosimo vrlo zanimljiv razgovor s Tabulom koji nam je otkrio kada se počeo baviti s ovom vrstom umjetnosti, projektima, suradnjama, DJ-ingu…

Kada si se počeo baviti grafičkim dizajnom?

Grafičkim dizajnom sam se počeo baviti intenzivno prije tri godine. Međutim, crtam od malih nogu. To je nešto što je oduvijek bilo dio mene i nikako nisam mogao pobjeći od kreativnosti. 

Dug period mog dosadašnjeg života sam proveo nezadovoljan samim sobom pokušavajući se pronaći u nekim drugim poljima, ne znajući kako ignoriram ono što mi je stalno bilo pred nosom. Možda sam to ja, moja okolina ili pak obitelj koja nikad nije imala sluha za mene kada bih još kao mali govorio da se želim baviti umjetnošću.

Nekako nisam vjerovao da ja to mogu i da je moguće živjeti od toga. Negdje oko 18-e godine sam prestao crtati grafite da bih par godina nakon otkrio grafički dizajn u kojem isto, kao i u grafitima, tipografija ima veliku ulogu, tako da je dizajn bio neki logični sljedeći korak. Tada sam napokon slušajući sebe donio najbolju odluku u životu, ostavio sam tacnu i ušao u taj svijet grafike koji me evo ispunjava pozitivom i gradi kao osobu.

Kako nastaju tvoji radovi? Odakle crpiš inspiraciju? 

Moje ilustracije nastaju bez nekog velikog planiranja. U većini slučajeva  imam viziju sto želim napraviti i prije nego krenem, tako da slika već postoji u glavi te ju samo  trebam rekreirati u fizičkom obliku. Mislim da previše planiranja ubija kreativu. Upalim glazbu, isključim se i crtež nastaje sam od sebe.  

Kod izrade logotipova je priča nešto drugačija, volim dobro promisliti o projektu prije nego što krenem u izradu istog, uložim puno vremena kako bi logo funkcionirao i bio estetski  privlačan oku. Taj posao nije baš lagan i klijenti u većini slučajeva ne znaju sto žele. Nakon nekog vremena naučiš zauzeti stav i ne dopuštaš da te klijent vrti oko prsta, već pokušaš probiti tu neku barijeru da bi upalio njihovu lampicu kako bi sagledali stvari izvan kutije i iz drugih kuteva. 

Prolaze li i grafički dizajneri kroz faze u kojima manjka inspiracije, ako da, kako se ti nosiš s tim?

Inspiracija je svuda oko nas u svakodnevnom životu. Bitno je kako gledaš na stvari, razmišljaš li lateralno ili si u kutiji. Izađi iz ta četiri zida, vani je cijeli drugi svijet.

U grafičkom dizajnu postoje stilovi, zar ne? Kako bi opisao svoj?

Mislim da ima neke elemente ”wireframe”  stila, ali opet nije taj. Često dobivam komentare od ljudi kako prvi put vide takvo nešto i da je jako originalno. Ilustracije su ljudima ugodne oku pošto ima dosta simetrije, detalja  i kaosa u isto vrijeme. Dok nisam radio digitalne ilustracije imao sam isti stil i na papiru, međutim nisam znao kako da ga pretočim u digitalni oblik. Pošto si nisam mogao priuštiti grafički tablet krenuo sam istraživati opcije u Adobe Illustratoru  ne bi li postigao taj isti efekt te je nekako sve kao i dosad krenulo prirodno. Da sam imao sve alate na raspolaganju sigurno ne bi razvio ovakav stil koji koristim danas. Najbolje stvari nastaju kad imaš limitirane resurse. Nešto kao slogan od Nike-a. I just did it. To je moj stil, Tabula stil.

Reci nam nešto o projektima na kojima radiš i na kojima si radio…

Funkcioniram nešto kao ”one man band”. Radim na različitim područjima branše, bio to vizualni identitet za hotel, restoran, festival, cover za album ili nekakav proizvod. Kao samoukom dizajneru, pogotovo u Hrvatskoj, na početku mi je jako teško bilo doći do posla, nitko te ne shvaća ozbiljno, ali rezultati počnu govoriti za sebe i riječ se vrlo brzo proširi.

Radio sam na dosta projekata, ali posljednja dva su mi jako draga srcu. Fortica festival na Pagu čija priča tek počinje, u kojoj se spaja paška tradicija s modernim štihom elektronske glazbe. Vizualni identitet koji sam osmislio je imao veliki pozitivan feedback na cijeloj sceni. Bio sam jako sretan zbog toga i nekako mi je još surealan taj osjećaj da nešto što sam stvorio postane dio svakodnevice u životima drugih ljudi. Posljednji dovršeni projekt je omot za ploču japanskog producenta Shinichiro Yokote.

Kako je došlo do suradnje s Yokotom? Je li ti dao potpunu slobodu kod kreiranja ili? 

Ništa specijalno, bio je normalan dan. Crtao sam svoje ilustracije, razmišljao o životu i odlasku iz Hrvatske poput većine mladih i starih te mi se odjednom zacrvenio inbox na Facebooku. Iskreno, da nema društvenih mreža sumnjam da bi za mene itko znao. 

Ova suradnja mi je ostvarenje jednog sna, kao velikom ljubitelju japanskog house-a. Ne mogu opisati taj osjećaj dok sam čitao poruku u kojoj šjor Yokota traži baš od mene, lika iz kvarta, da mu dizajnira omot za album u kojem zaokružuje svoju dosadašnju tridesetogodišnju karijeru. Rekao mi je da je upoznat s mojim radom i da mi vjeruje. 

Svatko tko se razumije u tu glazbu zna njegovo ime i sad već ima legendaran status uz svojeg kolegu Soicihi Teradu kao pionir house glazbe u Zemlji izlazećeg Sunca. Slušajući njihovu produkciju primijeti se da prevladava japanska jednostavnost pomoću koje se puno toga kaže. Tako sam vizualizirao i omot, futuristični Tokyo. Kompleksan i  jednostavan u isto vrijeme. 

Dupli album na dvije gramofonske ploče izlazi 21. listopada u suradnji Sound Of Vast i Far East Recording etiketa preko Rush Hour distribucije koja će ju prodavati diljem svijeta.

Osim grafičkim dizajnom, baviš  se i DJ-ingom?

Glazba je po meni jedna od najboljih kreacija čovječanstva. Univerzalni jezik. Opet, nešto što je krenulo od vremena vrtića, imali smo veliki radio u sredini igraone, dok su se ostali igrali ja bi sjedio ispred i hipnotizirano gledao u crveni ekvilajzer koji bi išao gore dolje u ritmu glazbe. Od tih dana walkmana i kazeta do danas je neizostavni dio mog života. Konstantno kopam nove trake, bila to elektronika ili blues iz 50-ih. DJ-ing je samo produkt te ljubavi prema glazbi koju želim podijeliti s drugima.

I za kraj, kakvi su planovi za budućnost? 

Plana nema, svaki dan donosi nešto novo. Nemam te privilegije da mogu planirati, ali imam ciljeve. Izbrusiti svoje vještine, biti najbolja verzija sebe i svojim radom činiti druge sretnima. Dotad ću pročitati još koju knjigu i napraviti koji logo da mi lakše prođe ovaj cirkus kojeg nazivamo životom.

Radove ovog mladog i talentiranog Šibenčanina možete pratiti na Instagramu i Facebooku.