Vukovar je više od grada

Tako su prošle “tek” dvadeset i tri godine od svih zbivanja u Vukovaru. “Tek” dvadeset i tri godine
za one koji žele zaboraviti. Za one koji žele zaboraviti sve. Baš sve. Rat.
Agresiju. Razrušeni grad. Uništene živote. Nadljudski otpor. Herojstva bez
usporedbe. Neusporediva djela hrabrosti. Prošle su “tek” dvadeset i tri godine,
za one osobe koje se ne mire s povijesnim istinama. Za one koji žele zaboraviti
tko je bio žrtva, a tko agresor. Za one koji žele raspodijeliti krivnju. Za one
koji žele napraviti revizije krivnje i postupanja. S druge strane, “već” su
prošle dvadeset i tri godine od svih zbivanja u gradu Vukovaru. Od plača djece.
Od molitvi staraca. Od života među ruševinama. Dijeljenja skromnih obroka.
Previjanja rana. Ohrabrivanja. Nade. Prkosa. Inata. Ljubavi. I rata. Dvadeset i
tri godine…

Vukovar je te 1991.
Godine postao nešto drugo. Nešto više od grada. Puno više. Nešto neobjašnjivo
običnim riječima, čak kada se upotrijebe i posebno snažne riječi poput simbola,
relikvije ili spomenika. Vukovar morate doživjeti da bi shvatili njegovu veličinu.
Pronaći vremena. Otići tamo. Gledati. Disati. I šutjeti. Šutjeti na način da ta
šutnja kaže više od proklamiranih političkih govora. Naručenih. Prepravljenih.
Korigiranih. I prigodnih. Uvijek samo prigodnih. Ne shvaćaju to političke
elite. Ne mogu shvatiti. Jer da mogu i sami bi ponekad osjetili. Onu šutnju.
Vukovarsku. Koja kaže više od ijedne riječi.

Veličanstvena klica
pobjede, rođena u Vukovaru te 1991. godine, odnijeta je iz razrušenog grada. U
kolonama. U sjećanju. Zarobljeništvu. Vjetru. Snovima. Plaču. Osmijehu. No, to
se vukovarske sjeme pravednosti teško primalo u ostalim krajevima države. Zbog
suše. Zbog kiše. Neplodnog tla. Izmorene zemlje. Nebrige. Sustavnog
uništavanja. Loše politike. Čudnih odluka. Sumnjivih motiva.

Sustavna nebriga za sve,
osim za osobnu materijalnu korist, konačno je došla na naplatu, onu koja dolazi
s kamatama. I onu koja zahvaća sve dijelove društva. Dovoljno je samo pogledati
udžbenike iz povijesti za osnovnu i srednju školu, koji obrađuje teme iz
Domovinskog rata. Ili one koji su , još preciznije, vezani uz obradu vukovarske
ratne epopeje. Da netko, kojim slučajem, napravi anketu među učenicima viših
razreda osnovnih škola i srednjih škola, o vukovarskoj ratnoj zbilji, uvjeren
sam da bi rezultati bili katastrofalni. Koliko bi, učenici, znali nabrojati
imena i prezimena junaka Domovinskog rata, a koji su branili Vukovar?

Koliko bi
znali nabrojati imena agresora? Dijelove grada? Odnose snaga? Vrijeme obrane?
Broj stradalih civila? Broj ubijenih hrvatskih vojnika? Broj zarobljenih? Broj
likvidiranih? Broj ranjenih? Broj nestalih? Broj onih čija se sudbina još ne
zna? Lokacije masovnih grobnica? Počinitelje? Broj uništenih tenkova? Broj
uništenih zrakoplova? Broj ispaljenih projektila? Uvjeren sam da bi tako i
slično koncipirana anketa, dala prilično razočaravajuće rezultate, no nikako
zbog lošeg učeničkog znanja ili nekakve nenajavljene provjere znanja. Predmetu
povijesti posvećen je nedovoljan broj sati, a u takvom zgusnutom rasporedu,
mnoge su teme spomenute uzgred i djelomično. Za druge nema dovoljno vremena,
iako su udžbenički nešto bolje obrađene. Zbog svega toga nastupa potpuna
marginalizacija predmeta povijesti, a s njom, dakako, i značajnija školska
obrada tema iz Domovinskog rata.

Jedan od simbola
vukovarske obrane je i Željka Jurić. No, koliko je vas završilo sa
srednjoškolskim obrazovanjem, a da nisu naučili ovo ime i prezime, ne samo na
satu povijesti?! Pritom ponovo nisu pogriješili učenici, nego sustav koji je
dozvolio nešto takvo, a to je samo jedna u nizu mnogobrojnih grešaka, koje su
vezane uz neodgovarajući pristup predmetu povijesti. Željka Jurić (danas Jurić
Mitrović), uplakana je vukovarska djevojčica koja je u koloni zarobljenika
napuštala razrušeni grad. Suze preplašenog djeteta, koje je koračalo između mnogobrojnih
leševa, obišle su svijet. Iskrene dječje suze. Iz dubokih tužnih očiju.
Kristalno čiste poput tuge što je izvirala iz dječjeg srca. Mnogi su zapamtili
njene suze. I njenu jaknu. Ispod koje je drhtala. Jaknu, koja je nekada bila
znatno više plava, nego onda kada je s njom izišla iz nekog skloništa. Iz neke
ruševine, koja se nekim čudom još uvijek održavala, pod desecima tisuća
ispaljenih granata. Unatoč tonama prašine, ipak nekako nadrealno čista i žarka
poput nade što ne gasne. Jakna koja se ne zaboravlja.

Danas u državi nemamo ni
reprezentativan muzej posvećen Domovinskom ratu, koji bi imao izraziti
nacionalni predznak i koji bi ujedinio sva sjećanja na Domovinski rat. Šteta je
to i propust koji se još uvijek neopravdano tolerira. Mnogim političkim
elitama. U njemu bi mjesta bilo i za tu jaknu, koja je i sama postala jednim od
predmeta simbola čitavog Domovinskog rata. A posebno razrušenog Vukovara, kome
su samo građevinske komponente bile uništene. Sve drugo je ostalo čitavo i
netaknuto,čisto i ponosno. I sva herojska djela. Osobne žrtve. Ponos. Nada. I
ljubav. Znao je to i nezaboravni Siniša Glavašević, čiji su svakodnevni ratni
izvještaji iz opkoljenog grada, davali snagu ostatku države. Da izdrži. Da
nastavi. Da ne poklekne. Glavašević je bio istinski predstavnik svoga grada,
koji se uspio pomiriti sa apokaliptičnom slikom razrušenog grada, svjestan da
je ona tek prolazna i kratkotrajna. Svjedoče tome i njegove riječi: “A grad, za
nj ne brinite. On je sve ovo vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne
nađe. Grad – to ste vi.”

Prošle su već dvadeset i
tri godine od nezaboravne vukovarske priče. I prošle su tek dvadeset i tri
godine, a mnogi nastoje promijeniti vukovarsku priču. Ne znam za vas ostale,
ali mene još uvijek ponekad u snovima bude uplakane oči vukovarske djevojčice.
I sve dok je takvih koji pamte, Vukovar nikada neće biti zaboravljen. Jer
Vukovar nikada neće biti samo grad. Vukovar je više od grada. Puno više.
Vukovar je nada u suzama uplakane djevojčice, šapat starca, otpor hrvatskog
vojnika… I šutnja. Šutnja, s kojom se vjetar igra u vukovarskim krošnjama
stabala.