I čini se kako su ljudi bili čvršći, jer nije se moglo razmišljati o ludostima dok je svakodnevica bila preteška borba za koru kruha, za nahraniti sva gladna usta. Kako bi se djeca stavila ‘na noge’.
U kamenim kućicama s nekoliko buža u zidu, u dimu, suzama i smiju se živjelo. Cijele obitelji, cijela plemena. Stotine pjesmica, bajki i legendi, priča koje rijetko gdje danas možete čuti. Gledaš oko sebe da negdje ne iskoči vila ili zareži vuk.
U slutnji, u čežnji daljine, daljine. U srcu, u dahu planine, planine. I
Tin Ujević je mističnim mjestima podno brda Babe unio svoju dušu. Drumu je dušu, potpisniku ovih redaka, otkrio
Veljko Tolić. Čovjek kojeg ovdje možete usporediti s kakvim pametnim telefonom jer na svako pitanje odgovor u tren ima spreman. Mnogi će kazati kako ovaj časnik Hrvatske vojske istinski živi svoje mjesto. Nama je preostalo samo to potvrditi. Svjedočili smo.
Kao svojevrstan vodič odveo nas je do geografskog centra Druma. Čatrnje koju ondje nazivaju i Fratrova ograda. Valjda zato jer se tik do mjesta bogatog vodom, na kojem se godinama ranije odvijao težački život, nalazi maleni oltar i drveni kip svetog Petra. Ondje se 29. lipnja okupi i staro i mlado. Dođu iz svih krajeva, na svoju djedovinu.
– Ovdje je trebao prolaziti put od Salone do Nerone. Ovdje je u planu bila pruga koja bi spajala Split, Ploče i Dubrovnik. Preko Druma. Kako je u Drumu bilo i križanje tih rimskih puteva, onda je i to jedan od razloga za baš takvo ime – govori nam
Ljubomir Perkušić (77) koji nam objašnjava i kako je voda u čatrnji na oko 16 metara dubine. Ondje nastane poplava nakon velike kiše. Podzemno korito ne može primiti ogromnu količinu vode.
Ljubomir u kući u šumarku živi sa suprugom Ivom.
– Dobra je. Ima mirovinu i kuha svaki dan što ja zaželim – smije se Perkušić kojeg zovu i ‘Stari Vuk’.
Meka zima i odojci iz Austrije
Kad već dvaput vuka spominjemo, a ovaca nema, put nas je odveo do Ivana Ike Miševića (56) koji nas je dočekao među sedamdesetak odojaka.
– Dvadeset godina ovo radim. Imao sam i uspona i padova, ali ne smijete se predati. Jedne godine bila mi je i kuga, 90 odojaka sam izgubio. Mogao sam tada uzeti konop i objesiti se, ali izborio sam se uz pomoć dobrih ljudi, prijatelja i ustao sam se na noge – govori Mišević kojem u poslu uvelike pomažu njegova Anita i četvero djece.
– Ranije sam mogao u jednom selu naći cijeli jedan kamion odojaka u Slavoniji, a danas slabo. Stariji ljudi to još rade. Velike farme uglavnom imaju ugovore s mesnim industrijama. Ove moje svinje su iz Austrije – priznaje nam ovaj uzgajivač odojaka kojemu obiteljski posao donosi i kruh svagdanji. U ovom je poslu hrana odraz kvalitete. Ikini odojci ‘konzumiraju’ kukuruz, ječam i mekinje, sve nam je pobrojao naš sugovornik.
‘Meka zima’ i ovdje je bila veliki problem. Tek nekoliko centimetara snijega, koji se zadržao par dana, bio je razlog da se kamini i peći dobro nalože jer trebalo je pancete i pršute sačuvati od kvarenja. Jedina buka ovdje je povremeno zvuk motorne pile, a u modnom smislu, kao i u brojnim mjestima Dalmatinske zagore, dominira maskirani uzorak jer ljudi na poljima i na otvorenom uglavnom nose vrlo praktičnu vojnu odjeću. Vjerojatno još iz rata zaostalu.
U plavim bojama…
Teme s nacionalne scene mještane Druma zapravo previše ne interesiraju i uglavnom su rezignirani po pitanju politike ili stranaka. Možda i zato što cijela krajina diše plavom bojom HDZ-a. Bez generaliziranja, dovoljno se zaputiti u arhiv Državnog izbornog povjerenstva.
Kad opet pobijede naši onda ćemo još malo ići prema boljem – životne prilike ovdje je secirao ‘Stari Vuk’. Dugogodišnji profesor povijesti, uz nekoliko rečenica o iznimno bogatoj prošlosti, dotaknuo se i propagande.
Cijela Imotska krajina, onda, diše u bojama HDZ-a? – pitamo otvoreno Ljubomira Perkušića.
– Ne, ne. Ona diše u hrvatstvu. HDZ je nositelj hrvatstva. Ima određenih pogrešaka, ali i puno dobrih stvari. Da je bilo po SDP-u, država se ne bi ni stvorila – govori odrješito.
I dok su birtaši u Imotskom iznijeli stolove s popuštanjem mjera, da već ne kažemo kako ugostiteljska djelatnost zapravo ondje i nije imala znatnih gubitaka, u Drumu se na zubatom suncu nema gdje uživati. Dnevni tisak i piće bila su rutina u Escoriala, sve dok i posljednja gostiona nije stavila ‘ključ u bravu’. Ne isplati se, vele.
Najviše Perkušića, tek par kuća Milasa
Stariji se sjećaju i nezaboravnih provoda iz
Sedla i
Lise. I to su neka bolja vremena. Složit će se s ovim
Ante Tolić (79) kojeg smo u hvatanju prvih sunčevih zraka zatekli ispred kuće, jednokatnice kojoj pogled puca na tamošnju mjesnu crkvu svetog Ante. Ili barem djelomično.
– Tada je bilo loše, a danas je još gore. Danas je samo malo drugačije, zapravo. Naši ljudi su živjeli kao robovi. Bio si kontroliran sa svih strana. Jedino je dobro danas što imamo slobodu – veli naš sugovornik.
– Ljudi su prije bili osuđeni na poljoprivredu, drugoga nije bilo. Prva tvornica napravila se tek šezdesetih godina. Većinom su tada muškarci išli u Njemačku raditi, žene i djeca su ostajala kod kuće – dodaje Tolić.
U mjestu s oko 750 duša svatko svakoga zna, ali najteže je pak složiti obiteljsko stablo. Ovdje je i susjed rođak, a najviše je u Drumu Perkušića. Milasi imaju tek nekoliko kuća.
Od stoke je ovdje ostalo tek tri krave i tri teleta od kojih žive
Ivanka i Marko Vuksan. Uz put ugledamo i kuću s bazenom, u Drum navraćaju i turisti. Sezona je i dalje pod upitnikom, maleni virus i ove će godine biti presudan faktor. Pa uostalom, nije ni Drum na kraju svijetu, kako izgleda ako starom cestom, preko Ciste i Lovreća, idete po povijesnog mjesta vrijednih ljudi.
Gradi se ondje i još nekoliko kuća za odmor. Hm, tko zna kako će i ovo mjesto izgledati za pedeset godina? Možda smo mi baš uhvatili izdisaje Druma kakav je nekad bio.
