Vitezu slavodobitniku kojeg će cijela Cetinska krajina slaviti 365 dana u godini još se dojmovi nisu slegli, još Frano nije svjestan svog podviga

Tutanj mačkula s Grada, taktovi koračnica,
pljeskanje i komešanje mase. Pod širokim krošnjama kestenova desetak tisuća
očiju pratilo je tamno-plave dolame alkara, opasanih krivim sabljama, s vitim
kopljima u čvrstoj desnici. Intimno su u sebi opraštali prve promašaje alkara
očekujući uzbuđenja, koja rijetko na ovom natjecanju izostanu, aplauz s tribina
nošen laganim maestralom koji je osvježavao mokra tijela zaslužio je Frano
Ivković.

 – Alkar Frano Ivković u dvaaaa – objavljuje
Joko Runje i zaključuje viteški megdan broj 307 u Sinju. Cetinska krajina pamti
pobjednike, a bio je nekoć neobičan junak, čudo – dvanaest puta je alku osvojio
pa Alku umalo izgubi svoju draž neizvjesnosti. Nađu se sumnjičavci koji puste
priču o magnetiziranom vrhu koplja.

Frano je osvojio tri plamenca, zlatnim je
slovima upisan onaj s tristote Alke, Alke jubileja. I njemu je on, priznaje to,
nešto draži od drugih. Tek nešto – jer biti najbolji na Alki znak je da cijela
Cetinska krajina viteza slavodobitnika slavi 365 dana u godini.

A ova nedjelja bila je Franina jer
pripetavati se s Ivom Zoricom koji je najtrofejniji alkar u aktualnoj četi
kopljanika i Kristijanom Bikićem koji se nadao prvom trofeju – nije bilo
jednostavno.

– Ivi i meni je bilo malo lakše jer već
imamo trofeje Alke, Kristijanu je bio najveći pritisak jer ih ipak nema pa se
to na kraju odrazilo i na promašaj u pripetavanju – govori Frano koji dva dana
od junačkog megdana u svom obiteljskom domu i dalje prima čestitare. Bit će
tako još danima, a ne zna se broja ljudima koji su u nedjelju navečer prošli
kroz Ivkovića kuću u Brnazama.

U drugoj trci koplje mu je odsjelo na
pogotku “u sridu”, ali bilo je i problema…

– Išao sam naciljati alku, a koplje mi se
pomaklo jer mi je dirnulo dolamu, ali uspio sam ga ispraviti i pogoditi u
najmanji krug. Puno je teže na dan Alke trčati i gađati jer Bara i Čoja je s
manje odjeće, oprema otežava gađanje, a kad još tome pridodate da tek pedesetak
metara prije dolaska do mete je i vidimo, onda je pogoditi zbilja veliki podvig
– kaže.

– Koncentracija, mirna ruka i konj. Konj se
mora držati po sredini kako bi alkar dobro pogodio. Svi mi gađamo po sred alke,
pa gdje koplje upadne – veli.

– Cijelu sam godinu u sedlu, svaki dan tri,
četiri konja jašem tako da mi je moja kobila Luna bila spremna za boj. Ona je
mogla i još da su bila tri pripetavanja to bez problema odraditi. Tako da mi i
ta spoznaja još ulijeva samopouzdanje – kad je ona psihički spremna i ne
prenosi na mene nikakvu nervozu, tako se postiže jako dobar uspjeh.

Presretna je i majka Anđelka, za uspjeh
zahvaljuje Majci od milosti, sinjskoj Čudotvornoj Gospi kojoj se, kaže, utječe
i moli da Franina trka prođe dobro. Da nije operirala kuk prije tri mjeseca,
vjerojatno bi i svakog 15. u mjesecu bila na Gradu, na misi, na onom mjestu
odakle se krajinom rasprostire kidanje mačkula.

– Ja od kada sam krenuo kao debitant 2013.
godine trčati Alku, želja oca bila je samo da dobijem jednu baricu i to je to,
ništa više nije tražio, a ja sada s odmakom imam tri Alke. Ma, morat ću i tu
Baru osvojiti… – govori Frano.

Pobjednik Bare inače u subotu ujutro s
kupreškim koscima kosi livadu alkaricu, kao simbol pobjede prvog dana
natjecanja. Već nekoliko godina Davor Ivković daje svoju livadu za košnju pa bi
posebna čast bila vidjeti i sina na njoj. Baš kako mu je časno bilo godinama,
gotovo četvrt stoljeća, voziti alkarsku kočiju u kojoj bi ađutant pozivao
vlasti na Alku. Četiri godine vozio je i svog Franu kao ađutanta.

– Mi smo kući uvijek imali konje, ali konje
za zaprege, ne jahaće i tako se nekako rodila ta ljubav. U drugom razredu
srednje škole sam zaželio jahati, tako je sve započelo…

Još se dojmovi nisu slegli, još Frano nije
svjestan svog podviga. Tek mu brojne novinarske ekipe koje su se slile u kuću
polagano imputiraju da je cetinski vitez.

Franina supruga Lucija zajedno sa svojim
odabranikom doživljavala je sve – šokove, udare srca i neizvjesnosti, baš kao
i alkarski momak, prvi uz njega na trkalištu, Mario Blajić iz susjednog naselja
Turjaci. Sinovi Pave i Andrija, nada se Frano, njegovi su nasljednici. Ali…

– Ništa nećemo siliti, sve im je otvoreno.
Ako budu imali volje jahati, normalno da ćemo im sve omogućiti i pružiti da
postanu pravi alkari.

A biti alkar posebna je ponos i čast u
kraju koji ljubomorno čuva povijest 1715. godine kada je malobrojni cetinski
puk uz zagovor Gospe zaustavio turske napadače. Baš u osvit njezina uznesenja,
15. kolovoza. Junačke su bile i ovogodišnje svečanosti jer će trebati duboko
grebati u alkarskoj povijesti da se pronađe kada je to i Bara i Čoja i Alka
bila s pripetavanjima. Svečanosti za povijest i Frano za slavu.

Da, skoro zaboravih, nije pobjedničkom
konju Luni odoljela ni Trogirka, naša fotoreporterka Ivana Ivanović, pa kako
onda tek objasniti što Sinjanima znači ta Alka.