Drvena alkarska povorka kao da je živa, a tvorac sa zagrebačkom adresom otkriva: “Svaki od likova je jedinstven i svaki ima priču!”

U starim alkarskim dokumentima, a premda je o Alci ispisano na tisuće tekstova, snimljeni su filmovi, opisivano je i opjevano održavanje viteške igre – tek je nekoliko redaka o alkarskom konju, tipu konja koji bi bio u isključivom korištenju za potrebe realističnog prikaza povijesti u Sinju. Pisalo je tako da on ne smije biti manji od četiri stope i sedam palaca ili, preračunato, oko 138 centimetara. To je visina ponija i kad bi se takav konj danas pojavio u alkarskoj povorci, bilo bi smiješno vidjeti ga. U Alci su narasli i konji i alkari. Potonji do 2 metra, a onda i konji do 165 centimetara. Konji koji moraju postizati brzinu u galopu, moraju imati fizičku i psihičku stabilnost u kretnjama, blag temperament, veliku izdržljivost i sposobnost adaptiranja na okolinu kakva je prepuno alkarsko trkalište ili gruvanje mačkula s tvrđave. 

A baš su konji bila trenutna fascinacija i vječna inspiracija Hrvoju Dumančiću od trenutka kada je, kao petogodišnji dječak na poljima pokraj vikendice u Zelini, tridesetak kilometara od Zagreba, ugledao konje upregnute za oranje. 

– U životu ništa nije slučajno, iako, prihvaćam opciju i slučajnosti i ne slučajnosti. Kao dijete bio sam fasciniran konjima, od najranije dobi, s pet godina. Mama me sa sedam odlučila upisati u školu jahanja u Zagrebu. Zagrebačko sam dijete, iako mi je otac kupreških korijena, odakle možda i potječe ljubav prema konjima. Uz to sam volio i crtati, roditelji su mi kupovali plastelin od kojega sam stalno nešto radio. Prvi crtež koji sam napravio bio je konj. Tata me naučio kako nacrtati konja, ni ne sluteći čemu će me to odvesti. Time sam počeo spajati dvije ljubavi, konje i umjetnost – veli tvorac alkarske povorke u drvu u prirodnoj veličini, u Muzeju Sinjske Alke. 

Ta drvena majstorija kao da je živa jer u svakom pogledu u oči tih plemenitih bića, osjeća se snaga i nježnost, divlja sloboda i odanost. Njihovi koraci, poput dobro plesane melodije, odgrću prašinu povijesti, krv domorodaca i žrtvu za slobodu. 

– Prije škole primijenjenih umjetnosti svojevoljno sam htio upisati tečaj slikarstva u Zagrebu. Majka me vodila na upis, imao sam desetak godina. Zanimljivo, išli smo u Rokov perivoj, ali smo pogriješili kat, i slučajno smo otišli u podrum gdje je bio tečaj kiparstva. Tada sam momentalno rekao da želim kiparstvo, a ne slikarstvo. Tako je započeo moj put – sjeća se Dumančić koji je u ranoj dobi shvatio da je konjsko tijelo zapravo medij u kojeg može unositi puno više od pokreta rukom – svoj život, emocije i reakcije, nešto što se ne može izgovoriti riječima već podsvjesno ili nesvjesno izbaciti u materijal i ispričati priču.

– Ono što smatram svojom prednošću u likovnom izričaju je osjećaj da sam sa konjima čitav život dubinski povezan. Na taj sam ih način imao priliku upoznati, i ono što me vuče konjima je sama unutarnja ljepota konja, ali i vanjska. Tu smo u alkarskom gradu koji je usko povezan sa konjima, kao što imamo i Slavonce, Šokce koji su uz lipicance. Kada pitate Sinjanina ili Šokca, oni konje doživljavaju kao jednu posebnu životinju. Dobar su primjer i prijašnja seoska gospodarstva, kada ljudi stoku nisu zvali stoka, nego blago. Konj za mene ima nešto spiritualno u sebi, što čovjeka jednostavno nadahnjuje i daje mu dodatnu snagu, zato i kroz povijest imamo konja u umjetnosti kao čest motiv inspiracije mnogih umjetnika – priča Hrvoje.

U novijem je vremenu konj postao dostatan kao motiv samom sebi. Više se ne rade javne skulpture vojskovođa i kraljeva na konjima, gdje životinja isključivo predstavlja dekor nekog vladara ili odraz njegove moći. Danas je konj postao zvijezda, kult divljenja, sportaš, nekima sastavni dio prestiža, a nekima jednostavno plemenita životinja koja ga nadahnjuje ili suputnik… 

A sada pogled na malo čudo u alkarskom gradu…

– Kada smo krenuli sa realizacijom, bio je vrlo kratak rok izrade, četiri mjeseca. Sada, da mi se ponudi ugovor za potpisati sa istim uvjetima, ne znam bili se usudio potpisati, jer sve ovo napraviti je bilo stvarno izazovno. Kako bih sve stigao, morao sam sebe dobro strukturirati i organizirati. Najbitnije što se tiče konja je da su svi jedinstveni, nema niti jedan da je rađen da mu se malo zaokrenula glava, nego je svaki napravljen od početka. I ulazio sam u karakter svakog konja – priča ovaj kipar.

Edek, jedini konj u Alki kojega nitko ne jaše, a vjeruje se da je zarobljen konj turskog paše iz 1715. godine, u Dumančićevu prizoru ima naglašene donje mišiće, mjesto gornjih, “labuđih”. Trebalo ga je prikazati kao konja u zarobljeništvu pa ima i uši vraćene unatrag, kao da sluša dva alkarska momka koji ga vode, i zapravo, pokorno hoda. Istaknut labuđi vrat ima konj alaj-čauša s repom koji je dignut u zraku što je za autora bila asocijacija kontrolirane nervoze konja prilikom susreta s publikom.

– Vojvodin konj, za razliku od drugih, ima uši okrenute prema naprijed i lijepo pognut vrat. Vojvodin konj je napravljen u javorovu drvetu, dok su svi drugi konji rađeni u parenoj bukvi, zbog toga je po tonu svjetliji. Što se tiče portreta alkara, alkarskih momaka – vojvoda ima finiji profil lica, nježniji, kao i ostali alkari, dok alkarski momci imaju naglašene dinaroidne crte lica i brkove – opisuje Hrvoje dok nježno rukama prolazi preko skulpture konja, kao ona jedinstva ljubav oca i djeteta.

Sve skulpture prvo su modelirane u glini u veličini od oko 1,2 metra, a onda je konzervatorsko-restauratorska tvrtka “Neir” iz Splita skidala scanove svakog modela, raščlanili elemente i u CNC strojevima tokarili elemente koje je tim ljudi spajao u cjelinu. Cjelinu kakvu je u interijeru kultnog prostora Alkarskih dvora osmislila Nikolina Jelavić Mitrović.

– Dva tjedna nakon otvorenja Muzeja završio sam u krevetu radi kalcifikata koji su se stvorili uslijed prenaglog i predugog korištenja glodalica koje su vibrirale prilikom stvaranja skulptura. Zadnjih mjesec i pol dana smo radili oko 16 sati dnevno sa brusilicama u rukama. I fizički i emocionalno sam dao sve od sebe, unio sam se u svakoga konja, likove portreta. I dodatno, niti jedan portret nije rađen po fotografiji, svaki od njih je jedan izmišljeni lik – govori Hrvoje Dumančić.

A likovi u drvenoj alkarskoj konjici ne traže jesti ni piti, ne treba im ni štalski momak radi čišćenja, a “timarenje” se tek sastoji od povremenog brisanja prašine. Kao vjerna replika događanja koja u trodnevnom trajanju Sinj lansiraju kao epicentar ovog dijela zemaljske balote.