Iz ruke u ruku, iz stoljeća u stoljeće – tako se tičice na granama masline prenose u Imotskom!

Imoćani jedinstvenu i prepoznatljivu tradiciju ukrašavanja maslinovih grančica na Cvjetnicu ljubomorno čuvaju, baš kao i nekolicina krajeva u Dalmaciji. Tičice su zapravo simbolične figurice izrađenim od smokvine srčike, unutarnjeg dijela grane mlade smokve. Nakon izvlačenja u rukama vrsnih imotskih majstora, srčika se pretvara u bijele golubice, a često i u još simbola iz Biblije posebno vezanih za Kristove posljednje sate života – od čavala, čekića, skala, trnove krune pa do križeva. Na blagdan Cvjetnice masline se s tičicama nose na blagoslov, a onda i krase domove do sljedeće Cvjetnice, nose blagostanje na poljima, rese grobove onih koji više ne hodaju ovozemaljski put.

Kad su prve tičice sletjele u Imotski nije poznato sa sigurnošću, ali čini se da imaju talijanske korijene.

– Kažu da su ovaj običaj donijeli Talijani koji su doselili u grad Imotski. Žene Talijanke radile su ove male tičice i nosile su ih na granama maslina za blagoslov na Cvjetnicu. Naravno da su Imoćanke, najviše žene iz grada, prihvatile tu tradiciju koja traje i dan danas. Pronalazile su način kako napraviti tičicu jer nisu vidjeli postupak… Osobno tičice radim godinama, naučila sam to od svog tata, a onda sam se i udala u obitelj koja je ovaj običaj čuvala pa smo, naposljetku, svi zajedno u obitelji to radili – priča Katija Nikolić, inače učiteljica iz imotske Osnovne škole Josip Vergilij Perić.

Tičice lete generacijama. Naziv je to projekta iz imotske radionice učeničke zadruge te škole, zapravo suvenira s tičicom kao zorni prikaz duge tradicije koju Imoćani čuvaju desetljećima. Baš zato se i u obitelji Nikolić ta tradicija stara više od jednog stoljeća prenosi generacijski…

– Za izradu tičice trebaju vam tri komada bijele srčike. Od jednog dijela se pravi tijelo, savija u obliku slova S, a drugi dio je za krila. Treći komad obavije i tijelo i krila, a onda se tičica stisne bakrenom žicicom kojom se stavlja na grančicu masline. Korak unatrag, smokva se bere u rano proljeće kada ona izbaci svoje mladice. Grana se reže od od čvora do čvora, a onda se pomoću štapova ježovine, različitih veličina, izvlači spomenuta srčika – objašnjava Katija. Srčika je, inače, po vađenju mekana i podatna za izradu, a već nakon sat, dva postaje kruti maleni bijeli štapić. Zato vrijedi što prije sastaviti oblik tičice, a na kraju joj i na glavu dodati crvenu čoju koja glumi krijestu.

Prepoznatljivi tradicijski suvenir prepoznala je i struka pa je ukrašavanje grančica masline u postupku zaštite kao dio nematerijalne kulturne baštine. Baš te tičice, hvale se Imoćani, nose poruku mira i nade na ponos, a posebno onih koji ih marljivo izrađuju kako bi tradicija ostala trajno zapisana i nikada ne zaboravljena.

– Svake godine pred Cvjetnicu u školi imamo radionice s djecom baš na temu izrade tičica. Djeca su zainteresirana za izradu i mislim da ne nedostaje mladosti koja će nastaviti održavati ovu lijepu tradiciju – podvlači Nikolić.

I za kraj povijest. Vjeruje se kako je u Imotskom Katarina Rina Miroshevich prva počela raditi tičice, a vještinu je naučila od majke, Talijanke iz Splita Angeline de Rosignoli. Neki Imoćani Rinu pamte kao jako ljubaznu i pažljivu osobu, a neki kao vrlo mušičavu, međutim Rina nikad nije odbila onoga tko je molio malo cvijeća iz njenog vrta za okititi grob ili neku prigodu. S ovog svijeta otišla je još 1973. godine, a posljednje počivalište nalazi joj se baš na groblju Gospe od Anđela u Imotskom.