Prvi školski sati u novoj godini upisat će se uz posebne okolnosti. Koronavirus je već gotovo sedam mjeseci glavna tema u Hrvatskoj pa će ovaj nevidljivi neprijatelj uzeti danak i u obrazovnom aspektu društva.
Netom prije početka školske godine širu je javnost potresao i slučaj brutalnog premlaćivanja u Kaštelima. Val dobrote pokrenuo se nakon toga, napadači su završili u policiji, a nije izostala ni osuda nasilnog vršnjačkog ponašanja.
O dvije aktualne teme, za portal DalmacijaNews, progovorila je ugledna splitska psihologinja, Mirjana Nazor.
Kreće nam nova školska godina. Prošla je završila uz pomoć online pomagala, a u novu se ulazi u radu uživo. Kako sve to podnose školarci?
- Ne možemo generalizirati da sva djeca jednako podnose ove nove okolnosti. Ponajviše to ovisi o dobi djeteta i okolnostima u kojima djeca žive. Pitanje je koliko je dostupno računalo, koliko je računalo kvalitetno, mogu li roditelji ili skrbnici priuštiti sve uvjete djeci, odnosno mogu li im pomoći kad se ukaže potreba.
Čini se kako su se bolje snašla starija djeca u ovom online učenju?
- Bez daljnjega, bilo je djece koja su bila zadovoljna novim okolnostima, ponajviše stariji uzrasti. Oni su se osjećali odgovorniji, samostalniji jer sad nešto rade sami. Najmanje su bili zadovoljni ovi mali đaci, od 1. do 4. razreda jer, njima računala nisu bliska kao pomagalo u učenju, a nedostajali su im i njihovi prijatelji i učiteljice s kojima se svakog dana igraju, uče i druže.
Što ako koronavirus dobije, primjerice, prijatelj od djeteta. Kako će dijete, s psihološke strane, prebroditi takve situacije?
- Najvažnije je kako cijelu situaciju prihvaćaju roditelji i učitelji te na koji su oni način razgovarali od ranije s djecom. Stav okoline je jako bitan jer nije isto ako se o koronavirusu pričalo u atmosferi straha, napetosti ili čak ljutnje. Ili ako se o tome razgovaralo kao o problemu koji će se ubrzo riješiti.
Dakle, ključno je da djeca koronavirus shvaćaju kao nešto pozitivno?
- Dobro je da djeca idu u školu, da se djeca druže. Naravno da postoji opasnost hoće li oni poštovati preporuke. Ali kao što znamo, ako se i zaraze, to će za njih proći većinom bezazleno. Ne smijemo djecu plašiti, moramo im pokazati da slušajući upute štite i zdravlje roditelja, bake i djeda i drugih u obitelji. Kad dijete to shvati, onda je puno spremnije pridržavati se svih pravila.
Smatrate li da je problem ovog 'novog normalnog' doba postala stigmatizacija pozitivnih osoba?
- Nisam imala nekoga bliskog koji se zarazio koronavirusom niti sam se kretala u takvim krugovima, ali po onome što čujem ili pročitam očito je da postoji stigmatizacija. Moramo shvatiti da su oni koji su bili bolesni stekli nekakav imunitet i da nas oni štite te da nam nisu opasnost.
Uvjerili smo se u to da mala mjesta često imaju još više izraženu stigmatizaciju...
- Sigurno da se u manjim sredinama ljudi puno više ustručavaju priznati da su zarsženi. Često ne žele navesti kontakte i dovesti prijatelje i susjede u probleme. Nema potrebe da stvaramo 'crne ovce' od onih koji su bolesni. Ako se netko boji reći da je bolestan, onda je velika šansa da će on izlaziti vani i velika je vjerojatnost da će zaraziti veći broj ljudi. Fali nam prihvaćanje i razumijevanje što je to dobro ponašanje kojim štitimo i sebe i druge.
Uz početak školske godine, cijelu Hrvatsku zaprepastilo je vršnjačko nasilje u Kaštelima. Nasilje u svim oblicima se povećava, što je ključna poruka slučaja brutalnog iživljavanja?
- Godinama imamo problem nasilja, svi smo svjedoci toga, nasilnici u bilo kojoj situaciji vrlo često izbjegnu kaznu ili ta kazna bude simbolična. Barem za nas laike koji ne baratamo pravnim znanjima te se kazne čine čak i sramotno mala. Tim se šalje poruka da nije neprihvau ako je netko nasilan. Cijelo društvo će riječima osuditi nasilje, ali ipak u konkretnim situacijama događa se nešto drugo.
Ima li nade da u tom smislu krenemo na bolje?
- Naravno da ima nade. Probleme treba pokušavati riješiti mirnim putem, a ne posezati za nasiljem, bilo verbalnim, bilo fizičkim. Sankcije trebaju biti adekvatne jer, sankciju čovjek mora zbilja osjetiti kako bi ga potakla na promjenu ponašanja.
Trebaju li, možda, ljudi u javnom životu, poput političara, biti ti koji će ovakve stvari, kao slučaj iz Kaštela, prvi osuditi?
- Nažalost, naši političari će riječima svaki puta kazati da nasilje treba osuditi, da to društvo mora osuditi. Čut ćemo tu puno fraza, ali bitno je konkretno ponašanje. Bitno je da oni sami, kada dođu u neki nesporazum, konflikt, to riješe bez vrijeđanja kolega iz druge stranke, ili čak i pokušaja udaranja. Kad bi to na javnoj sceni postalo prisutnije onda bi se sigurno i malo pomalo proširilo u sve pore društva.
Za kraj, i ponašanje s koronavirusom, ali i spriječavanje nasilja zapravo počinje u obitelji?
- Puno toga počinje u obitelji. Obično kažem kako je obitelj moćna, ali nije svemoćna. Danas su djeca pod utjecajem mnogo toga, osim obitelji, pa je jasno da ako te poruke u sebi nose elemente nasilja, onda i to dijete prihvaća nasilje kao način funkcioniranja. Pogotovo ako je izloženo nasilju u obitelji, onda je to ponašanje koje se uči svakodnevno.