Ivan Vladović odrastao je uz očevu Alku, danas zajedno čuvaju njezinu tradiciju!

Ljudsko srce. Nevjerojatni mišić i naša prava osobna iskaznica. Neumoran radnik neusporedivog elana i učinka. Kad stane, onda stanemo i mi. Krije sve najveće tajne u svojim dubinama, a posjeduje i fascinantnu sposobnost pohrane bezbrojnih emocija. Od onih najplemenitijih, pa do onih zastrašujućih. Kažu da u sebi može sačuvati baš sve – ljude, mjesta, slike, mirise, zvukove i trenutke koji su nas jednom dotaknuli pa zauvijek ostali negdje unutra. Kada bi se nekim medicinskim fenomenom moglo zaviriti u srce Boška i Ivana Vladovića, teško bi se u njemu moglo izbjeći Alku. Čuo bi se tamo topot konja niz Alkarsko trkalište, pucanj mačkula s Grada i čvrsti korak alkarskog momka po stazi. Ostala bi tamo i slika odore spremljene za veliki dan, konja pred kućom i ljudi koji se okupljaju od ranoga jutra.

Boško Vladović 67-godišnji je profesor tjelesnog odgoja, dragovoljac Domovinskog rata umirovljen kao pukovnik Hrvatske vojske s dužnosti načelnika katedre općih predmeta u učilištu Hrvatske ratne mornarice, zapravo jedan od onih Sinjana čiji je život teško strpati u jednu ladicu. Sportaš i trener, čovjek koji je djecu učio plivati i trenirao generacije mladih, a u alkarskim okvirima pratitelj barjaka, vojvodin ađutant, a onda i alkar kopljanik od početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Pobijedio je na jednoj Čoji, kopljanik je bio petnaest godina, a u posljednjem vremenu u Časnom sudu Alke. Kao član od 2014. godine, a treći mandat uzastopno, nakon toga, i predsjednik tog tijela. Pod isti nazivnik stavljeno možda najbolje – čovjek od društva i čovjek za društvo.

– Najprije sam krenuo od Konjičkog kluba Alkar, negdje sedamdesetih godina, kroz školu jahanja. Otišao sam potom na fakultet, a nekako usporedno gradio alkarsku priču. Već sam 1981. bio pratitelj barjaka, 1988. i 1989. ađutant, 1990. godine alkar kopljanik i to sam bio do 2005. godine. Godine 2006. i 2007. bio sam barjaktar. Četiri godine bio sam član Časnog alkarskog suda, a sada mi je ovo treći mandat kao predsjedniku Časnog suda. Ova posljednja uloga mi je kruna svega, ona znači da su ljudi prepoznali mene i moj rad, ne samo u Alci nego i ono što sam radio izvan nje – govori Boško.

To njegovo – izvan Alke – zapravo je još jedan život.
– Bilo je tu svega kroz sport. Vodio sam školu plivanja, sudjelovao sam u osnivanju rukometnog i ragbi kluba, a u košarci sam desetak godina bio trener mlađih kategorija, a onda i pomoćnik legendarnom Sinjaninu Stipi Vrcanu. Puno je toga bilo. Bio sam i u vojnom sportu i išao na vojna svjetska prvenstva. Sport mi je bio u duši, sve dok tu životnu epohu nije prekinuo oslobodilački Domovinski rat. Kada sam početkom rata otišao u vojsku, nikad se više nisam vratio u školu… – kaže.

A danas, par desetljeća kasnije, jedan dio Boškova životnog puta kao da nastavlja živjeti kroz njegova sina Ivana, 41-godišnjeg komercijalistu i trenera rukometa, kojeg je novi haramabaša Pavle Križanac odabrao za svog zamjenika. Ivan je za život, sport, rad s ljudima, ali i za Alku imao najboljeg mogućeg učitelja – vlastitog oca. Jer prije nego što je 2022. godine prvi put odjenuo odoru alkarskog momka, Alku je desetljećima gledao iz prvog reda. Ne s tribina Alkarskog trkališta, nego iz vlastite kuće.

– Velika mi je čast što me Pavle Križanac izabrao za zamjenika arambaše. Pavle i ja se dugo znamo i surađujemo jako dobro. Vjerujte mi, svakodnevno smo na telefonu. Svaku njegovu odluku znam, prokomentiramo sve skupa, svakodnevno i kada nije Alka, a sada kada je Alka još i više. To su pozivi, razna pitanja, međusobna mišljenja – u dahu je ispričao Ivan.

– A otac? Na njega sam ponosan do neba. I ne samo ja, nego cijela obitelj. On je, zapravo, glavni krivac što sam ja danas ovdje. Bio je alkar dvadeset godina, ja sam desetak godina čuvao konje i kroz sve to razvijala se ta ljubav prema Alci. To je nešto neopisivo, velika emocija. Na kraju se kroz tu emociju pokazalo zašto smo danas tu. Bez te emocije nema ništa – govori.

– Jedno vrijeme sam jahao u Konjičkom klubu, čak i skakao prepone. Tajno sam nekad želio biti i alkar, kao i svako dijete ovog kraja, ali prevladao je rukomet. Jahanje sam ostavio sa strane, ali ljubav prema Alci ostala je, hvala Bogu. Otac je odgovoran i za rukomet, s njim sam otišao na prvi rukometni trening. I baš kao što se sport prenosio s jedne generacije na drugu, tako se prenosila moja ljubav prema Alci. I s jedne i s druge strane obitelji imam tu sreću da sam dio alkarske povijesti. Moja majka Tajana bila je članica Konjičkog kluba, tetka i tetak imaju svoje štale, sestra je također jahala, tako da je cijela obitelj na neki način bila u tome – zaustavlja se Ivan i ubacuje se Boško.

– Kada gledamo prezime Vladović, ono možda nema neku veliku težinu u Alci, ali s majčine strane obitelj je Tomašević i tu imamo dosta alkarske tradicije. Djed Mate Tomašević bio je barjaktar 1942. godine, a Ivanov ujak također je bio alkar.

Momačka četa danas broji više generacija – od onih koji su desetljećima u povorci i onih koji tek čekaju svoju priliku. Ivan upravo u tome vidi najveću odgovornost starijih.
– Ako netko nešto napravi krivo, treba mu odmah reći. I to ne samo ja, nego svaki stariji momak mlađemu, jer jedino tako možemo biti jedna cjelina. Ako jedan momak napravi krivi korak, cijela četa izgleda kao da krivo hoda. Možemo se slagati ili ne slagati u životu i u drugim stvarima, što je normalno jer nas je puno, ali oko Alke moramo biti svi jedinstveni.

I upravo tu, negdje između Boškovih sedamdesetih u prošlom, i Ivanovih tekućih godina, možda se najbolje vidi kako Alka opstaje. Ne samo kroz datume, statute i dužnosti već tako što dječaci godinama čuvaju konje, u starijima traže uzore i upijaju svaki korak dok ne dođe njihov red. Kod Vladovića je dovoljno poslušati srce, ono s početka priče, jer Boškovo i Ivanovo kuca u istom alkarskom ritmu.