Iznenađenje izbora zove se Ivan Vilibor Sinčić

Na hrvatskoj
političkoj sceni polako su se počeli pojavljivati neki novi politički
pokazatelji, koji odudaraju od ustaljenih i uobičajenih političkih shvaćanja.
Svjedoče tome zbivanja u lokalnim okvirima na jugu Hrvatske (Metković, Omiš,
Vrgorac…) gdje su različito koncipirane nezavisne liste uspjele osvojiti
lokalne strukture vlasti, čak i pored strukturnog natjecateljskog učešća
najvećih nacionalnih stranaka. No, njihov se svekoliki angažman u lokalnim
mikro sredinama nije uspio pretočiti u konkretan politički uspjeh. U te nove
smjernice političkih promjena ubrajamo i samu kandidaturu Ivana Vilibora
Sinčića na predsjedničkim izborima, ali i sve ono čemu ona može biti temelj u
daljnjoj političkoj budućnosti.

Iako su mnogi
teoretičari političkih zbivanja, njegovo pojavljivanje u utrci za predsjedničku
kandidaturu, unaprijed okvalificirali kao promašenu kandidaturu; politička
stvarnost i ovoga je puta pokazala svoje pravo lice. Štoviše, pojedini
analitičari političke zbilje, njegovu su kandidaturu opisivali “čistom
političkom egzotikom“ ili sličnim terminima, očekujući svojevrsni debakl ili
krah njegovih političkih planova i očekivanja. Ta nepostojeća “politička
egzotika“ usporediva bi bila sa svojedobnom kandidaturom na predsjedničkim
izborima Miroslava Blaževića, koja nije ostavila značajniji trag ili
pamtljivije političke nastupe. Neki su teoretičari predviđali i rušenje
neslavnog rekorda po broju osvojenih glasova kojega još uvijek drži Tomislav
Petrak, ali sva su se takva predviđanja pokazala potpuno promašenima. Sinčić je
suvereno osvojio treću poziciju na predsjedničkim izborima, s iznenađujuće
respektabilnim brojem glasova. Nije pretjerano kazati kako pravu senzaciju
predstavlja uspjeh koji je ostvario Ivan Vilibor Sinčić, ne samo po broju
glasova koje je osvojio ili postotnim volumenom podrške broja birača koji su
izišli na izbore. 

Uspjeh je tim veći ako se u obzir uzmu saznanja o
nepostojanju velike koalicije ili stranke, koja bi mu ponudila svu moguću
infrastrukturnu i organizacijsku podršku u predsjedničkoj kampanji. “Živi zid“
to svakako nije, bez obzira na određene akcije i događaje koji su u prošlosti
plijenili određenu razinu medijske pozornosti. Stoga se može kazati kako ovaj
Sinčićev uspjeh pokazuje neke nove političke trendove. Prije svega, očito je
kako je Sinčić uspio animirati određeni dio biračkog tijela, koji je dosad, iz
različitih razloga, izbjegavao odlazak na birališta. Među takvima, zasigurno je
i značajan udio mlađeg biračkog tijela, kojima se Sinčić, u svojim javnim
istupima, itekako uspio približiti. Temelj njegovih javnih istupa bila je
neskrivena varijanta modernog populizma. Tako je Sinčić, između ostalog,
nedvosmisleno prozivao nadležne institucije da istraže tko su stvarni vlasnici
INE, koju želi vratiti natrag pod državne skute. 

No, kao da to nije bilo
dovoljno, nego je još i naveo neka od imena i prezimena, za koje je ustvrdio da
su pravi, prikriveni vlasnici INE, pozivajući nadležne institucije da obave
svoj dio posla. Za razliku od drugih kandidata, zalagao se za izlazak Hrvatske
iz NATO saveza i Europske unije, koji su se još i mogli ostvariti kroz provedbu
propisanih formalnih proceduralnih uvjeta. S druge strane, iznosio je i neke
zahtjeve i ideje koje je gotovo nemoguće realizirati, primjerice, poput
poništenja privatizacije i pretvorbe ili povrata opljačkanog nacionalnog novca,
s kojekakvih računa u inozemstvu. Kao glavne protivnike svekolikom napretku,
nedvosmisleno je označio korumpirane političke oligarhije i lihvarske bankarske
sustave. Naglašavao je važnost zabrane deložacija i potpunog oprosta dugova
građanima koji se nalaze u blokadi, kao i mnoge druge odrednice koje se mogu
označiti ako ne radikalnima, a ono barem potpuno novima. 

U kampanji je ostao
dosljedan svojim političkim stavovima i može se reći da nije počinio značajnije
pogreške. Čak mu nije naštetila, u jednom sučeljavanju, ni nespretna izjava o
Osami bin Ladenu, na osnovi koje bi se moglo zaključiti da Sinčić zapravo ne
zna kada je i kako Bin Laden skončao. No, s druge strane, bio je slobodan u
iznošenju svojih stavova, upravo zbog toga što nije odgovarao nadređenim
stranačkim strukturama, koalicijama ili nekom drugom političkom lideru. Značaj
broj birača to je očito prepoznao i valorizirao na odgovarajući način.

Sinčić, za sada, ne
namjerava pružiti podršku nijednom od kandidata u drugom krugu predsjedničkih
izbora. Uostalom, to bi se u potpunosti kosilo s njegovim poznatim političkim
stavovima, o odgovornosti svih prethodnih struktura za postojeće stanje u
državi. Bit će zanimljivo pratiti političku budućnost Ivana Vilibora Sinčića i
Živog zida, odnosno i to hoće li Živi zid uspjeti kapitalizirati senzacionalan
Sinčićev uspjeh. Ili će od njega ostati tek maketa, samo kao uspomena na jedne
predsjedničke izbore.