Svi predsjednikovi ljudi u Splitu: Tko želi biti šef SDP-a, tko?

Unutarstranački izbori SDP-a za najvažnije mjesto – ono predsjednice ili
predsjednika Socijal-demokratske partije – stigli su u Split. Pred krcatom
(tristotinjak ljudi) dvoranom hotela Park svoje programe i razmišljanja pred članovima
SDP-a iznijeli su pretendenti na mjesto prvog čovjeka najveće oporbene stranke,
ali su i odgovarali na, ne uvijek, ugodna pitanja zainteresiranih članova…

U dvorani su bili vjerojatno svi viđeniji splitski SDP-ovci, plus još
nekoliko njih koji inače borave poslom (saborskim ili nekim takvim mjestom) u
Zagrebu. Pitanja su varirala od komentara članstva na tobožnje okretanje SDP-a
prema neoliberalizmu, preko konkretnijih upita do zanimanja za sudbinu, odnosno
stav predsjedničkih kandidata o – Zoranu Milanoviću.

“Sedam veličanstvenih”

Na samom početku, jer
je tribina potrajala do kasnijih večernjih sati, predstavilo se “sedam
veličanstvenih”, najmanje je kazao Ranko Ostojić, ostavivši demonstraciju
svojih oratorskih vještina za kasnije. Vrijedi ipak napomenuti kako je upravo
njegov pamflet bio najluksuzniji i najopširniji – na stolicama za članstvo i
medije (dodajmo i da nije bilo ograničenja gdje će netko sjediti već se
koristio princip tko prvi do katrige, što je više nego korektno) četvero
kandidata je imalo flyere. Pored Ostojićevog, potrudili su se i dodatna
sredstva uložili i Gordana Sobol, Orsat Miljenić te Tonino Picula.

Iz uvodnih riječi bilo je jasno da ih je gubitak parlamentarnih izbora natjerao da
izvuku glave iz pijeska, večeras su svi govorili o povratku demokratičnosti,
ponovnom međusobnom povjerenju i završetku internih svađa kako bi SDP
napredovao.

Davor Bernardić je dobro koristio stas i glas, gotovo je urlao u mikrofon pa je kao
prvi na “bini” (išlo se abecednim redom) pobrao u pljesak. Upravo je
on naglasio povratak međusobnog povjerenja i motivacije unutar članstva SDP-a,
povratak selu i radništvu, što se tiče unutarstranačke politike, a da je na
vlasti (to nije rekao, no valjda se pretpostavlja) njegova porezna reforma bi
donijela veća porezna davanje za one koji imaju više.

Karolina Leaković je u svom programu navela (pokazalo se da je Bernardić dobro
napravio što je vikao, Leaković nisu baš najbolje čuli u posljednjim redovima)
tri potporna stupa novog SDP-a. Pripreme za predstojeće lokalne izbore te
donošenje programa u dijalogu, kao i komunikacija sa sindikatima, “za koje
se SDP pravio da ih više nema”, kazala je Leaković.

“Antifažizam najvažniji”

Orsat Miljenić želi SDP vidjeti kao pobjedničku stranku, ne zbog sebe, nego zbog
djece. Jer, drži Miljenić, gdjegod su na vlasti u Hrvatskoj, tamo ljudi bolje
žive pa je dakle u pitanju budućnost Hrvatske. Dosta je rigidan bio Miljenić:
“moramo imati stav o svemu, ponuditi nadu protiv ultrakonzervativnih
kretanja”. Dodao je i kako je “prevažno (nismo sigurno da li je morao
platiti autorska prava Zlatku Ževrnji za ovu riječcu, op.a.) osigurati
kvalitetan život od vlastitog rada”. I on naglašava da moraju biti
demokrati i međusobno se slušati, jedinstvo je najvažnije, odnosno podjela
najveći problem. Ranko Ostojić je, uz napomenu kako će kasnije više govoriti,
podsjetio na “Kristalnu noć” te kako je antifašizam apsolutno
najvažnija stvar koju treba njegovati…

Iskustvo u politici, kao ministar i gradonačelnik, ima za ponuditi Tonino Picula,
apostrofirajući dvije stvari: da SDP mora biti u stanju pobijediti HDZ na
izborima kada su oponenti najjači te da mora dobiti izbore i bez
“koalicijskih grozdova”.

Gordana Sobol u SDP-u za svog mandata vidi 3D, demokratičnost, dijalog i decentralizaciju.
Ponudila je zanimljivu varijantu – da sustav jedan član – jedan glas bude
proširen i na izbore za ostala unutarstranačka tijela, ne samo za predsjedničke
izbore… Vesna Škulić se, kao i Picula, nakratko osvrnula na rezultate
predsjedničkih izbora u SAD-u, po njoj inače niti jedna socijal-demokratska
partija ne može postojati bez snažnog – srca.