Upoznajte splitski rock-band Azil: Živimo svoj san i uskoro izbacujemo prvi album

Splitski rockeri, iz banda Azil “rasturili” su na srpanjskom
Splitskom festivalu, u večeri pod nazivom pROCKurative, a mi smo se sa članovima
benda kojeg čine Damir Bavčević (vokal),
Miro Morović (gitara), Jure Kalajžić “Kali” (bubnjevi) i Branimir Jurun (bas
gitara) sastali kako bi saznali njihove dojmove.

U velikom intervju za Dalmacija News, pjevač Damir i
gitarist Miro otkrili su nam nešto o samim počecima Azila, ali i njegovu
sadašnjost, te planove za budućnost.

Sedam je godina
za vama, kako je uopće došlo do ideje da osnujete Azil?

Miro: Svi smo uglavnom
svirali u nekim mlađim bendovima, Kali i ja smo još od malih nogu svirali u
bendu čak bez konkretnog imena, dok se s Damirom znam iz školskih klupa.

Damir:  U srednjoj školi sam igrao rukomet, a upoznali
smo se slučajno na nekom partiju gdje sam pjevao, a on svirao. Nakon toga mi je
prišao i samo rekao “oćeš doć u naš band”. Naravno, prihvatio sam poziv
(ha-ha).

Što nam možete reći o samim počecima, kako je to izgledalo?

Damir: Bila je to klasična priča; imali smo probe po
iznajmljenim garažama, svirali smo u svakakve sate, između 7 ujutro i ponoći,
ovisno o školi. Prilagođavali smo se slobodnim terminima.  Počeli smo skidajući pjesme domaćih bendova
npr. Bijelog dugmeta ili Indexa. Nakon završetka srednje i upisa na fakultet
moj brat Tonči počeo nam je pisati pjesme i priča je postala ozbiljnija. Nedugo
nakon toga došli smo do svoga prostora za probe (na Splitu 3), putem nas je
primijetio Tomo Mrduljaš i ponudio nam suradnju.

Miro: Prvi veći nastup
Azila bio je koncert Indexi i prijatelji u zagrebačkoj dvorani Vatroslav
Lisinski. Svirali smo “Pozovi me na kafu draga”, a već tu su nam se ostvarili
dječački snovi jer su nam Indexi od djetinjstva bili veliki uzor. Nakon par
godina opet smo se susreli na koncertu u dvorani Gripe gdje smo zajedno s njima
na bisu svirali upravo njihovu pjesmu “Ti si mi bila naj,naj”. Fantastičan
doživljaj.

Rekli ste nam kako je priča postala ozbiljnija nakon upisa na fakultet.
Miro je apsolvent splitskog Prava, Damir također u Splitu studira kinezologiju,
treća godina.

Miro: Fakultetske obaveze
uvijek su bile bitne, studij prije svega, a svirka je odmah iza, naša ljubav.
Možemo ovdje upotrijebiti onu Piccassovu “tko želi nešto naučiti, nači će
način; tko ne želi, naći će izliku”.

Damir: Osobno mi nikad nije bio problem uskladiti te dvije
stvari, a glazba nikad nije i neće stajati na putu učenju, niti obrnuto.

Koji su vam još nastupi ostali u sjećanju?  

Miro: Dvaput smo svirali
na dočeku Nove godine na Rivi (jednom s Ninom Badrić, drugi put s Tonijem
Cetinskim). Tad je bilo najviše ljudi – krcata Riva, svirka pred splitskom
publikom, to je poseban osjećaj.

Damir: Svirali smo i na par humanitarnih akcija, svaki put se
bez razmišljanja odazovemo pozivu organizatora, uvijek smo spremni za plemeniti
cilj dati svoj mali doprinos (Azil je između ostalog nastupao na koncertu za
zakladu Ane Rukavine, te prikupljanju pomoći za poplavljena područja u
Slavoniji op.a.). 

Idemo na malo svježije nastupe, je li Azil imao radno ljeto koje pak
još nije završeno?

Damir: Nedavno smo se vratili iz Zenice gdje smo svirali pred
krasnom publikom u njihovom legendarnom “Rock caffeu”. Još bi izdvojili par
nastupa na splitskoj splitskoj Rivi, te u Okrugu.

Nastupili ste i na ovogodišnjem Splitskom festivalu, točnije na
proRockurativama?

Miro: To nam je bio
četvrti Splitski festival, no daleko najbolji zbog novog koncepta – rock
glazbenici, mladi i bilo nam se lakše uklopiti, prezentirati publici. Prema
reakcijama, publika je bila jako zadovoljna, a svirali smo našu novu pjesmu “Umjesto stvarnosti” . 

Ipak, najviše ste pozornosti izazvali obradom Oliverove pjesme „2002. u
Splitu“?

Damir: Mi smo pjesmu obradili i nazvali “3002. godine u Splitu” budući je 2002. prošla, a nisu se dogodile sve stvari spomenute u pjesmi.
Reakcija publike na tu pjesmu bila je fenomenalna jer su je čuli nakon dugo
vremena, a mi smo joj dodali još 1000 godina života (ha-ha).

Vratimo se tren na pjesmu “Umjesto stvarnosti”.

Miro: To nam je najnovija
pjesma za koju planiramo spot u režiji Tina Bilandžića. Pjesma savršeno
pokazuje pravac u kojem Azil želi ići, a radi se o miksu progresivne i moderne
varijante rock glazbe s daškom elektronskih beetova. 

Iskustva sa spotovima već imate, nekolicina ih je i na You Tubeu?

Damir: Naš prvi spot
također je režirao Tino za pjesmu “Nebo plače zbog nas”. To je bilo prošle
godine, praktički naše prvo vizualno predstavljanje publici i reakcije su bile
fantastične.

Čujemo da radite na prvom albumu?

Miro: Dobro ste čuli, već smo blizu kraja. Trebalo bi biti
desetak pjesama, uskoro ćemo ući u studio s nekoliko novih skladbi na kojima
upravo radimo. Ime albuma? E to nećemo još otkriti, neka bude iznenađenje.

Što možemo očekivati od Azila u sljedećih par godina?

Miro: Planovi za
budućnost? Idemo korak po korak, vidjet ćemo što nam donosi sutra. Najvažnije
je nam je da su se našla četiri prijatelja i da smo uvijek tu jedan za drugog.

Damir: Za ostale ne mogu govoriti, ali ja živim svoj san i
najveća mi je želja da on i dalje traje. S bendom uživam; svaki trenutak,
proba, nastup iznova me čine sretnim i nadam se da taj osjećaj neće nikad
prestati.