S Rakelom po svitu – Od pustinje Dašt-e Lut do Himalaja V.

Ulazeći u Nepal u prvim kilometrima su primjetili kako su odjednom prestale velike gužve u prometu, zrak je bio puno čišći i bilo je lakše voziti, nego kroz Indiju i Pakistan. Kroz gradove uz granicu su viđali mnoštvo učenika koji se vraćaju ili idu u školu, a interesantno je što su svi bili uniformirani, svaka škola je imala svoj “dress code”, a vjerovatno je to ostalo od Engleza kad su bili njihova kolonija, baš kao i Indija.

Mala djeca uz cestu su pozdravljala mašući i vičući na engeskom jeziku “hello, hello” i nailazili su na stare žene koje su na glavama nosile drva dok su mala djeca 5 do 7 godina čuvala  koze. Ljudi su većinom bili nasmijanih lica i sretnih očiju, a kuće uz rijeke su bile u potpunosti razorene, vjerovatno od velikih poplava koje su uzrokovali veliki monsuni i topljenje leda s hladnih Himalaja.

Stali su u restoran ručati i Željan je naručio janjetinu, a dobio pola kilograma riže i komadić janjetine. Malo mesa, puno riže ali i predivno pivo Nepal Ice. Upitali su konobara ima li na putu prema gradu Pokori hotel za preporučiti i on ih je uputio na hotel koji se nalazi u Nepalskoj đungli, na putu prema gradu Pokori. Krenuli su prema tom mjestu i na putu prema tamo naišli na jednog momka koji se ponudio da će ih odvesti do tog hotela. 

Susret sa slonovima

Vozili su iza njega i skrenuli s glavne ceste makadamskim putem. Na putu do hotela su prešli i par plitkih mirnih rijeka i jezera, ali kako su imali iskustva po planinskim rijekama kroz Pakistan, ovo je bila sitnica. Nakon sat vremena voznje i pređenih 10 trošnih drvenih mostova napokon dolaze do hotela.

– Hotel je jako interesantan, krov od slame, na podu zemlja, zajednički  wc i tuš. Sve u svemu jako simpatično. Skuhali su nam večeru u kojoj je bila neizostavna riža i jako malo mesa. Nakon večere i tuširanja krenuli smo na spavanje, a usred noći su nas probudili nepoznati urlici i trka lokalnog stanovnistva. Izašao sam iz hotela i vidio kako mnogo muškaraca trči u istom smjeru s nekakvim bakljama u ruci. Upitao sam jednog do sebe o čemu se radi i on mi je rekao “Slonovi, moramo ih potjerati jer će nam pojesti i uništiti sva polja riže”. Radilo se o divljim slonovima koji nerijetko upadaju u polja riže i rade veliku štetu za lokalno stanovništvo i tako traje stalno borba između ljudi i slonova. Otišao sam spavati u svoju sobu koja je napravljena skoro pa od slame i nadao sam se da neće kroz nju proći razjareno krdo slonova. Ujutro smo se  probudili uz miris pečenih jaja, prvo je bilo pitanje kako je prošao sinoćnji okršaj sa slonovima, a gazda je uz osmjeh rekao sve je uredu uspjeli smo ih potjerati. Sljedece pitanje sam mu postavio možemo li vidjeti uživo te slonove, on mi je odgovorio “Vidjeti naravno, ako hoćete možete ih i jahati”, “Jahati???? “. “Naravno, cijena je 50 eura po osobi i jašete 3 do 4 sata kroz đunglu i ako budete imali sreće, vidjeti ćete i Bengalskog tigra” – opisuje Željan ne skrivajući uzbuđenje što je čuo da može jahati slonove, ali i možda vidjeti tigra.

Sjeli su na motore i odvezli se još dublje u džunglu, te nakon nekih 30 minuta vožnje su stigli do velikih skela kraj kojih su bile grdosije, dva ogromna slona. Za njihovim vratom je sjedio vodič koji je upravljao s njima i smjestio ih ispod velike skele. Popeli su se na vrh skele i sjeli na veliki samar koji je više ličio polukošari. Na jednog slona su sjeli Željan i Labaš, a na drugog Helga i Georg.

Krenuli smo kroz gustu dunglu, a Željan je primijetio da je postalo jako teško disati zbog velike vlage, slonovi su bez probleme prolazili kroz blatnjavo područje, kroz duboke rijeke, savladavali velike uspone kao savršen 4×4 pogon. Jahač je slonom upravljao na način da bi ga nogama udarao iza uha i time mu određivao smjer kretanja, a s velikim željeznim pajserom ga je tukao po čelu, to je bila naredba za brzinu. 

– Na žalost nismo susreli Bengalskog tigra, ali smo naišli na krdo nosoroga koji su impozantno izgledali u divljini, ali slon je strah i trepet svih životinja i jednostavno su svi bježali ispred njega. Nakon 3 sata smo se vratili do mjesta gdje smo ostavili motore i dalje krenuli na jedno jako interesantno mjesto, a to je sirotište za male slonove. Tamo smo imali priliku vidjeti i dirati jednog malog slona od godine dana koji me je iznenadio svojom velikom snagom. Vrata od ograde su bila otvorena i slon je krenuo prema ogradi kako bih izašao iz tog zatvorenog područja. Kako sam bio na samim vratima stavio sam mu ruke na glavu da bih ga zaustavio, međutim slonić me je doslovno izgurao i jedva sam ostao na nogama, nevjerovatna snaga bebe slona – priča kroz smijeh Željan.

Georgeov rođendan

Prolazili su pored vodopada koji su bili visoki po 50 metara i bili su odmah uz cestu. Najviše su mu se svidjela terasna kaskadna polja riže koja uživo predivno izgledaju. Nakon sat vremena vožnje, Georg je čuo mehanički zvuk iz svog motora koji je neprekidno zviždao i bio je siguran da mu je otišao remen od alternatora. Stali su u prvo veće mjesto na putu i dali se u popravak kvara, a nakon sat vremena promjenili su remen i nastavili dalje. 

Međutim i dalje se pojavljivao isti zvuk. Stali su na jednom mjestu fotografirati planine Himalaja, motori su bili ugašeni ali zvuk se i dalje čuo. Bili su im upitnici poviše glava i onda su shvatili da taj zvuk proizvodi nekakva životinja, vjerojatno kukac sličan cvrčku, samo što ovaj proizvodi neprekidan mehanički zvuk. Kad su to shvatili, nisu se prestajali smijati. 

Napokon ulaze u grad Pokoru i odmah im prilazi momak koji se predstavio, zove se Govinda i želi biti vodič. Prvo su zatražili jeftin, a koliko toliko pristojan hotel i on ga je pronašao. Dnevno su plaćali 6 dolara po glavi, sobe su bile uredne kao i kupatila, a u vrtu je bila velika biljka marihuane. Taj dan je Georgu bio rođendan i odlucio je počastiti večerom, na Žalost Labaš nije bio prisutan toj večeri. Razlog je bila svađa njih dvoje jos u Indiji gdje su se porječkali oko povratka kući. Tome je kumovala i koja piva više. 

Tad, 10.000 kilometara od kuće, Labaš mu je postavio pitanje “Rakela odluči, ili ja ili Georg”, a Željan se našao u jako neugodnoj situaciji. Prvi put se vozi s ljudima i sada mora donijeti tešku odluku, ali se odlučio za Georga, računajući Georg, Helga i on su 3 glasa pa će se morati priključiti i Labaš, ali ne, on se u Katmadu odvoji od grupe, a čak je uzeo i drugi hotel. 
Večera sa Georgom i Helgom je bila jako fina, jeli su bifteke s jajima i popili posljednju bocu viskija koju je prošvercao iz Bugarske do Nepala. Nakon odlične večere i popijenog viskija, Georg je napravio nešto jako lijepo.

Neobičan susret

– Kleknuo je pred Helgu i rekao “Helga nalazimo se na krovu svijeta i ne postoji ljepše mjesto na svijetu od ovoga da te zaprosim, zato Helga, hoćes li biti moja žena?”. Uz suze radosnice je Helga prihvatila njegovu prošnju i to je bio razlog da nastavimo dalje sa slavljem. Ujutro sam rekao Gowindi naše vodiču što je Georg napravio i on je kupio prsten te nas odveo na jednu svetu planinu gdje Hindusi rade obred vjenčanja. Prvo smo vozili visoko na tu planinu dok smo mogli motorima. Georg je vozio Helgu, a ja Gowindu i bilo je jako teško voziti off road u dvoje. Kad je cesta postala jako zahtjevna parkirali smo motore i nastavili dalje pješke. Pješačili smo sigurno 30 minuta velikim usponom dok napokon nismo došli na sveto brdo, tamo je Gowinda pozvao svećenika, a Georg i Helga su bili iznenađeni našim planom. Odradili su obred vjenčanja, ja sam bio njihov kum, a Helga je dobila prsten dok smo svi dobili blagoslov tj. crvenu točku na čelo. Helga je nakon sve patnje što je proživjela na ovom putu dobila najljepšu nagradu koju žena može dobiti od svog momka, stvarno je zaslužila i bila je jako sretna – prisjeća se Željan s osmijehom.

Sutradan su otišli provozati se okolnim mjestom i stali su malo se odmoriti, prišla im je jedna djevojčica, počela se klanjati i govoriti “namaste, namaste”. Uhvatila je Željana za ruku i dovela ispred velike kapije, a tamo je stalo mnoštvo ljudi, vojska je pozdravljala, svećenik je dao blagoslov i svilene marame oko vrata. Kad su ušli u dvorište u njemu je stajalo 30-tak djece u bijelim košuljama koji su bili postrojeni jedan do drugoga, a kako su prolazili od jednog do drugog, u trenutku kada bi primali cvijet iz njihovih ruku ostali su pljeskali.

Na kraju su sjeli pod nadstrešnicu, upoznali se s vodećim ljudima tog mjesta, dali su im se upisati u knjigu i nakon toga su svi otišli. Željan i društvo su ostali potpuno zbunjeni, pomislili su kako su ih sigurno zamijenili s nekim drugim. Nakon par minuta su sjeli na motore i krenuli dalje. Predvecer su se vratili u Pokoru i imali su tri problema koja su morali riješiti. Benzina nema nigdje u Nepalu jer Nepal duguje mnogo novca Indiji za gorivo koje su do sada dobili i Indija je obustavila daljnju distribuciju goriva. Moraju riješiti transport motora iz Katmandua do Irana i treće, zbog nestašice goriva su se duže zadržali u Nepalu nego što imaju vizu i to moraju riješiti da ne bi platili veliku kaznu.

– Otišli smo u cargo agenciju gdje smo dogovorili transport motora koji je bio jedino moguć za Istanbul i to po cijeni 1.500 eura u jednom smjeru, Gowinda nam je riješio drugu vizu uz nadoplatu od 20 eura tako da smo produžili boravište i gorivo smo riješili kod lokalnih švercera kojima smo obećali platiti duplu cijenu. Gorivo smo tek dobili pod okriljem noći i ujutro smo krenuli do posljednje točke na ovom putovanju, a to je glavni grad Nepala Katmandu – zaključio je Željan, a s kakvim su se problemima borili u Katmandu i pri samom povratku,  čitajte sljedeći ponedjeljak.