Ljiljana Vojković ne dopušta zubu vremena da ugasi izradu opanaka oputaša bez kojih bi alkarski momci hodali bosi

Kažu da svakog miseca u svitu izumru dva jezika, a ovi naš jezik Cetinskoga kraja još žive, a di i neće kad je vako bogat, pa kad ti neko iđe na nerve, to mu moreš reć na više načina – prođi me se, ne pačaj se, kani me se il’ jednostavno – nek te lipi đava nosi. U stadij izumiranja bi prešla i izrada čuvenih opanaka oputaša da nije Ljiljane Vojković iz Gale koja ne dopušta zubu vremena da ugasi izradu obuće kakvu nose alkarski momci, obuće s đonom od goveđe kože i gornjim dijelom ispletenim od traka isječene ovčje kože.

– Moja priča je krenula sasvim slučajno. Djeca i ja smo se uključili u naše kulturno-umjetničko društvo Krenica iz Gale. Sašila sam njima i sebi narodne nošnje, ali su nam falili opanci. Obzirom da sam se cijeli život bavila ručnim radom, pletenjem i vezenjem, odlučila sam pokušati napraviti opanke. Najprije sam se dobro raspitala kod najstarijih u selu. Onda sam nabavila jednu goveđu i više ovčjih koža, s njih ošišala i sastrugala dlake i stavila ih sušiti. Nabavila sam skalpel, mali nožić te napravila šilo i dvije igle s većom ušicom. Imala sam jedan stari opanak po kojem sam radila – govori Ljiljana, za sada jedina proizvođačica opanaka oputaša, ali i brojnih drugih proizvoda iz svoje kućne radinosti, iz sobička u kojem se natiskao tkalački stan, a zidovi postali okruženje za zobnice, krtole, terluke i druge domaće predmete koji su prešli preko ruku ove Galjanke.

U Galu u kojoj živi nešto više od osamsto duša, mjestu što mu leđa od bure štite grabova brda koja izrastaju u padine velebne Kamešnice, a lice mu resi bistrina Cetine uz čije su se korito nadvile resate vrbe i viti jablanovi, često svraćaju baš zbog opanaka. Krivudavi put vodi do doma Vojković, gdje još nisu ni stigle ni oči Google karata.

– Za izraditi opanke prvo je potrebno nabaviti kravlju i ovčju kožu. Zatim ih posoliti, da se koža ne pokvari. A ja radim kako se nekada radilo, bez kemijskih sredstava, samo dobro nabacim sol. U sljedećoj fazi koža se mora osušiti, da je mogu izrezati i ostrugati dlake, loj, sol i sve očistiti, nakon toga se pripremi za opanak. Kožu pokvasim u vodi da dobije mekoću. A za sušenje posluže bura ili sunce. Kožu objesim, rastegnem, da se u potpunosti osuši. Kada se osuši, đon se radi od goveđe kože. Oblik stopala izreže i naprave rupice okolo kako bi se tu koža od ovce za gornji dio mogla povezati s tim donjim dijelom – pokušava što zornije Ljiljana opisati proces za koji je potrebno sati rada, a najviše pripreme.

A osim što plete opanke, na tkalačkom stanu radi tapete rutaše, tkaje zobnice, šarene ukrasne torbe, pregače. Od ovčje vune plete čarape, terluke i užad, a od šiblja plete korpe i krtole. Sve što nekom zatreba od ovih starinskih stvari, ona i napravi.

Nada se Ljiljana da će jednom kad nje ne bude možda nekome slučajno zatrebati opanci pa će krenuti u njihovu izradu jer sada, nije skrivala tugu, nema nitko zainteresiran za – izradu opanaka oputaša.

No, nikada ne gleda na sat jer radi kad ima volje i slobodnog vremena. Kada volje nema, kaže, onda i ne ide ništa od ruke. Bolje ostaviti, nego griješiti. Korisni hobij, kako Ljiljana naziva fabule u skučenoj kreativnoj radionici, poveznicu ima i sa Splitom, ali opanak namijenjen Grguru Ninskom teško će iz Gale – sve dok i Grgur ne bude prisilno morao s postolja ispred Dioklecijanove palače.