Taksistica, vozačica ralice, dimnjačarka, vatrogaskinja, ribarica, mrtvozornica, zavarivačica, generalica, pilotkinja… Da, da, s vremenom ovaj niz postaje sve dulji i raznovrsniji jer žene sve češće svojom osviještenošću, upornošću, voljom i znatiželjom te sigurnošću u sebe i svoje sposobnosti preskaču dosadašnje “nakrivo” postavljene granice. U arhivu besmislenosti trajno tako odlažu mnoge stereotipe poput i onog o muškim i ženskim poslovima.
Da je tome zaista tako i da se riječi – žena i – nemoguće itekako mogu naći u istoj rečenici, svjedoči i Josipa Maretić, jedna od onih koji u našoj zemlji dokazuju da se na njih, neovisno o kakvom se i kolikom poslu radi, može i mora računati.
– Prije svega, volim putovanja. Uvijek sam voljela autobuse i moji su imali prijevozničku tvrtku. Bila sam medicinska sestra i nisam se našla u tome i onda sam započela lagano voziti taksi, a onda mi je tata predložio da polažem za D kategoriju. Pitala sam se kako će se doživljavati žensko za volanom, ali mi je on samo jedan dan došao i rekao da mi je platio autoškolu za D kategoriju. Prije mi je bilo više stalo do toga što će ljudi misliti, a sada sam se navikla – govori Josipa, inače rodom Dicmanjanka koja je obišla pola Europe, kako kaže, ali su je tek primijetili ovdje u Hrvatskoj. Primijetili za volanom.
– Ja volim rad s ljudima i volim pričati s njima. Pozitivnija mi je atmosfera. Prije sam iz bolnice nosila sve sa sobom i dosta me emocionalno pogađalo sve što se događalo unutra – sjeća se nesuđena medicinska sestra. Početak turističke sezone prije šest godina za nju je značio i početak životnih promjena.
– Vozeći turističke ture nikada nisam bila doma. Putovanje je znalo trajati od dva do dvanaest dana, a uz dvoje djece kod kuće to nije bilo jednostavno. Muž mi je velika podrška i kada sam izostajala, on je sve pokrivao i kako se kaže – držao četiri kantuna kuće. I eto, zaposlila sam se u splitskom Prometu – govori braneći ondje ženske boje. Za timunom je još jedna žena, s još više radnog iskustva.
Koliko je kilometara od tada prošla, ni sama točno ne zna, ali…
– Meni je lakše voziti autobus. Bolja je preglednost, vidi se unaprijed što se događa, jedino što se mora hvatati veći luk. Na početku kada sam tek položila, nakon autobusa bi ušla u svoje vozila i imala osjećaj kao da sam sjela u neko dječje vozilo – u dahu priča.
– Sjećam se jedne zgode iz Makedonije, vraćali smo se u hotel s izleta u Ohridu. Prolazili smo kroz centar grada gdje je bila gužva, auti su bili parkirani sa svih strana, teški kaos. Policajci, kada su me vidjeli za volanom, upalili su rotaciju i očistili mi cijeli put kroz grad – svjedoči o benefitima žena koje, kaže više puta – mogu sve. 
– Biti vozač autobusa uopće ne smatram kao muško – žensko zanimanje. To je dio mog života i uopće nemam osjećaj da sam u muškom poslu niti osjećam da bi se zbog toga trebala osjećati drugačije. Mislim da me prihvaćaju kao vozačicu i kolegicu – kaže.
Baš kako su i putnici prihvatili ženske ruke na volanu busa.
– Naši se znaju iznenaditi i prokomentirati, ali turistima to nije ništa strano. Većinom su komentari kad ljudi uđu i vide mene da su “u sigurnim rukama” jer kod mene sve lagano teče u prometu – iskrena je, sa smiješkom Josipa Maretić.