S Rakelom po SAD-u i Kanadi: Svi su mrtvi ozbiljni, za opasačima kostolomci, suzavci, pištolji…i takvi stoje iza pulta

Nalaze se u New Yorku kod domaćina obitelji Mikas, koja ih odvodi na piknik i to na Hrvatsku zemlju u New Jersey. Zemlju je kupila crkva i služi za druženje Hrvata koji često igraju balote, nogomet, služe se mise, peku janjci i odojci, pleše se i pjeva.

Čim su stigli zauzeli su stol, postavili stolnjak, pribor, izvadili piće iz prijenosnih hladnjaka i zabava je krenula. Bilo je pravo ludilo, peklo se oko 100 janjaca i 50 prasaca. Željan je pričao s mnogim Hrvatima koji su se interesirali o njegovim dosadašnjim putovanjima.

– Bilo je lijepo vidjeti Hrvate kako se druže i drže jedi drugih, pravo zajedništvo kojega nažalost nedostaje u lijepoj našoj. Navečer smo otišli na nogometnu utakmicu, samo sam znao da je igra Red Bull i da za njega navijamo. Svi Hrvati u New Jerseyu i New Yorku su se organizirali da ih što više dođe na tu utakmicu, iako nije igrala Hrvatska. Na utakmicu je organizirano stiglo 2500 Hrvata podržati Red Bull jer su im rekli, ako se uspije skupit 2000 Hrvata na utakmici, da će se onda odigrati prijateljska utakmica između reprezentacija SAD-a i Hrvatske. Gost na utakmici bio je i neizbježni Davor Šuker, a atmosfera je bila ludilo, kao da sam u Hrvatskoj, a ne u Americi. Osim mnoštva u kockastim dresovima bilo je i puno Hajdukovih i Torcidinih majica, ali i jedna Dinamova. Nju je nosio don Tomislav, svećenik koji je vjenčao mog domaćina Ivana Mikasa. Hajduk i Dinamo zajedno, što se također ne viđa u lijepoj našoj – prisjeća se Željan.

Nakon utakmice, ujutro je Željan dobio mail od kontrolora za uvoz vozila u SAD, a koji ga je šokirao. Naime piše kontrolor Ronald da je nemoguće uvesti motor, jer mu je motor na firmu i HAK-ova međunarodna punomoć ne vrijedi jer je rukom ispunjena.

Mrcina od 110 kilograma

– Tako da znate za ubuduće ako budete radili međunarodnu punomoć inzistirajte na tome da vam je kompjuterski ispune, a ne kao meni ručno što je uobičajena praksa u HAK-u – upozorava Željan.

U jednom trenutku cijeli ovaj put Željanu nije imao više smisla ali se nije predao , krenuo je odmah u rješavanje problema. Zvao je Anitu u svoju firmu, koja je VD direktor dok  Željan na putu, da hitno pošalje mail i fax računa od motora i da izvadi iz sudskog registra da je vlasnik tvrtke.

Zvao je i glavnu šeficu u HAK da pošalje službeni mail u kojemu će potvrdit da je praksa u RH da se punomoć ispunjava rukom. Također je tražio da potvrde da je kod njih izvadio i Carnet, te ostavio polog 2000 dolara za garanciju da će vratiti motor u RH.

Tad je imao dovoljno argumenata da je motor njegov i da su Željanove namjere dobre, preostalo mu je čekati potvrdu da motor može doći. Nakon rješavanja problema oko papirologije Sandra ih je odvela u Harlem, malo ga je snimio i kaže Željan da ima svakakvih tipova ljudi, prevladavaju naravno crnci, ali ne dopuštaju da ih se snima.

– Pokušao sam snimit jednu mrcinu od cca. 110 kilograma definiranih mišića koji stoji nasred križanja i radi zgibove na semaforu, dok stotine ljudi prolazi tu preko pješačkog prijelaza, strava. Međutim čim me uočio da ga snimam počeo je vikati na mene da ga prekinem snimati. Čemu nervoza ionako radiš zgibove na javnoj površini i to na semaforu da te svi vide, međutim svaka rasprava sa crncem u Harlemu može završiti jedino loše za mene, prekinuo sam snimanje i nastavio dalje u obilazak – govori nam Željan.

Empire State Building i Manhattan

Poslije ih je Sandra odbacila do Manhattana, u obilasku su Ivana i Željan naišli i na Hrvatsku katoličku crkvu. Napokon, odlaze posjetiti i trenutno najpopularniji neboder u New Yorku, Empire State Building. Fenomenalan neboder sa 102 kata, a izgrađen je davne 1931. što je Željana fasciniralo.

– Ovaj neboder koji je star preko 80 godina spada u jedno od sedam modernih svjetskih čuda i trenutno je najveća zgrada u New Yorku, a do 1972. bila je i najveća zgrada na svijetu. Krenuli smo se popeti na 102. kat zgrade Empire State Building, do 80. kata dođeš za 26 sekundi, kao u mojoj zgradi u Splitu do 8. kata. Kakav je pogled sa 102. sami prosudite, do kuće smo se vratili vlakom koji vozi 40 min, a karta je koštala 100 kuna – impresionirano će Željan.

U New Yorku su osim  Empire State Buildinga prošetali i Central parkom, park je predivan i ogroman, sadrži nekoliko prirodnih jezera i ribnjaka, jahačku stazu, dva klizališta, zoološki vrt, stakleni vrt, rezervat za životinje i mnoge druge sadržaje, a ukupno su propješačili 18 kilometra.

Putem su sreli pijance i beskućnike koji spavaju usred bijela dana u parku, ali i na ulicama dok poslovni ljudi u odjelima šetaju pored njih. On je i najposjećeniji gradski park u Americi, a godišnje ga posjeti 25 milijuna posjetitelja. Površina je 3.4 kilometra kvadratnih, dugačak je 4 kilometra, a širok 0,8 kilometara.

Na Manhattanu su posjetili i Hard Rock Caffe gdje su kupili i par suvenira. Na ulicama Manhattana nagledali se svakoga čuda, od golog kauboja s gitarom, gole kaubojke, pijanih ljudi kako leže po cesti, poslovnih ljudi u odjelima koji sjede na podu i piju kave, prodavača Obama kondoma, do motoriste obučenog u Spidermana. Čitavo to ludilo se odigrava pod mnoštvom budnih kamera NYPD-a.

Vožnja motorom po JFK  aerodromu

– Devet dana smo šetali po New Yorku i razgledavali taj čudesan grad, taman vam toliko i treba razgledati mrcinu od 8 i pol milijuna ljudi, a cijeli grad se nalazi samo na deset metara nadmorske visine. Napokon smo Ivana, Sandra i ja otišli na JFK aerodrom pokupiti motor. Iz Carga su nas poslali na carinu, na carini nema osmijeha, svi mrtvi ozbiljni, uniforme ispeglane, za opasačima kostolomci, suzavac, pištolj, lisice, mobiteli i takvi stoje iza pulta i rješavaju dokumentaciju. Kaže glavni, nemate nekakav ‘“papir“ ( FT1P = faliti 1 papir ). Meni frka, dajem carnet, on ga daje drugom na provjeru, ovaj se vraća i kaže ne vrijedi ovaj carnet za SAD. Nakon 4 sata ipak pronađu taj „papir“ među svojim papirima i shvate da Hrvatima ne treba carnet za SAD. Sa svim papirima opet u Cargo, napokon po motor – govori Željan i nastavlja.

– Dovedu mi ga u kutiji i pitaju u koji kamion da ga stave. Ma kakav kamion, ja ću ga voziti iz aerodroma, govorim, pa krene raspakiranje i slaganje, posudim čekić i skalpel i imam svoj Leterman kombinirani alatni nož. Napokon ga upalim i to iz prve. Iz te prostorije ima samo jedan izlaz preko rampe za utovar u kamion i naravno motor ne može tuda proći jer je visina metar i pol. Čekam pratioca koji će me provest preko avionske piste do izlaza. Opet ispunjavanje papira za tu proceduru, palim motor, sva četiri žmigavca i vozim za žuto crnim kockastim pick-up -om po avionskoj pisti. Avioni prolaze pokraj nas, parkiraju se, a ja se ponosno vozim na svom GS-u i to sa splitskim tablicama po avionskoj pisti JFK aerodroma – smije se Željan.

Napokon izlazak i vozi Željan za Sandrom do kuće. Ogromne gužve kroz New York, gužve su nezamislive, činilo mu se da ljudi četvrtinu svog života provedu u tim gužvama koje proživljavaju svaki dan kad idu na posao i kad se vraćaju, blaženi Split. Naravno počinje i pljusak, ogromni pljusak, a Željan u ljetnim patikama i laganoj jaknici. Stižu kući oko 19 sati, nakon 9 sati od kada su krenuli, mokar kao pivac. Nije bitno što je bio mokar, bitno mu je samo jedno, a to je da su napokon kompletirani, a sutradan kreću za Toronto.

U 12 sati su se skoro u suzama pozdravili od dosadašnjih domaćina, obitelji Mikas. Na samom startu kroz uzavrelu utrobu NY, Ivana i Željan zamalo nisu pali. Velika gužva, kamioni mack-ovi oko njih voze 5 km/h, a Željan između njih.

– Prži sunce, naočale od kacige spuštene, prolazim ispod nekakvog nadvožnjaka i mrak. Vozim između auta kad mi odjednom prednje kolo upadne u asfaltnu pukotinu između dvije trake. Ne mogu volanom ni lijevo ni desno! Počnemo padati na desnu stranu i jedva se ispravim desnom nogom, naglo okrenem volan u desno i uspijem se jedva izvući ispred velikog kamiona, dobro je. Ostatak puta je bio OK, jedna od zanimljivosti je da je prije Kanade uz cestu bilo mnogo ubijenih jelena stradalih od auta i kamiona, jer im autoput uopće nije ograđen, što mi je bilo jako čudno i opasno za nas motoriste – priča Željan.

Osvojili pet milijuna dolara

Prešli su nešto manje od 800 kilometara i stigli su u Oakville, mjestu pored Toronta. Tu su kod domaćina Lea Marasovića, Hrvata porijeklom iz Dugopolja. Za njihov kontakt su zaslužni Stipe, Milica i Krešo Dolić.

Leo i njegov brat su rođeni u Kanadi, jedno vrijeme Leo je bio u Hrvatskoj gdje je trenirao nogomet u Mosora i Splita, a inače je veliki hajdukovac. Najzanimljiviji detalj kojeg Željan pamti je, kad mu je jedan dan majka otišla u trgovinu kupiti hranu, blagajnica je upita želi li umjesto kusura kupit kupon za loto. Uzme kupon za 3 dolara i dogodi se čudo, dobije loto od 5.000.000 dolara.

– Otac mu napravio veliku kuću u Dugopolju i kupio turističko naselje u Maloj Luci iza Omiša u nadi da će mu se sinovi vratiti u Hrvatsku i baviti turizmom. Međutim Leo je upoznao buduću suprugu Ivanu porijeklom iz Metkovića koja je broker, on krene u isti posao i sad je jedan od jačih brokera u Torontu, imaju troje predivne djece dvije kćeri i sina. Čim smo došli domaćin me počastio specijalnom tekilom koja mi još zvoni u glavi, lijepo smo večerali i družili se sve do 3:30 ujutro i napokon idemo na spavanje. Sutra idemo u obilazak kvarta gdje spavamo, a njega je projektirao Hrvat, interesantni su i hrvatski nazivi ulica Jezera, Milna – oduševljeno će Željan.

Lijepo su se naspavali i krenuli prema centru Toronta s ciljem da se popnu na CN toranj. Brzo su ga našli, karte su bile 54 dolara. Lift se diže nevjerojatnom brzinom, pogled je naravno savršen, a još bolji je stakleni pod kroz koji gledate u ponor.

Nakon CN tornja, vratili su se kući kod domaćina i s njima krenuli na piknik. Piknik je kao i u NY na Hrvatskoj zemlji, sve isti đir, balote, nogomet, janjetina, pjesma i piće. Hrvatski dresovi, zastave kao da su na nekoj proslavi doma. Bili su prava atrakcija kad su kanadski Hrvati vidjeli Splitske tablice.

Popudbina na svakom koraku

Drugi dan su otišli do slapova Niagara, 100 kilometara od kuće, slapovi su savršeni, ništa prije nije vidio slično tom prizoru. Američki Indijanci su nadjenuli ime Niagara, što znači „Voda što grmi“, a Željan kaže da zaista grmi. Sa 168.0000 kubnih metara u samo jednoj minuti stvaraju poprilično veliku buku. Iako nisu osobito visoki, predstavljaju jedne od najširih i najmoćnijih vodopada na svijetu.

Ručali su odmah pored vodopada i krenuli u centar Toronta udaljenog 130 kilometara, a u međuvremenu je Željan dobio poruku od Leovog prijatelja Trutine, da ga naši bikeri iz Kanade žele upoznat. Otišli su do kuće, napravili 30 kilometara i krenuli prema mjestu Norval gdje je ogromna predivna i fascinantna Hrvatska katolička crkva.

– Upoznao sam hrvatske motoriste, među njima i Deana Vrciča koji također vozi GS-a, odmah je primijetio da mi fali jedna vida na viziru i u trenutku je skine sa svog i stavi na moj motor, pravi GS brat. Još mi je dao i ručkicu za gas, tako da mogu odmarat ruku dok vozim. Na rastanku mi je Dean htio stavit neke novce na sic motora i kaže ovo ti je za ručak. Nisam htio uzeti međutim on je inzistirao, kad sam došao kući vidio sam da mi je dao 200 dolara, a čovjeka prvi put vidim. Poslije kad smo došli do Lea svratili smo do njegovog susjeda Trutine gdje su došla još 3 motorista. Pričao sam im svoje zgode i nezgode, plakali su od smijeha.  Rastali smo se kasno u noć, Trutini i Deanu sam poklonio Hajdukov šal, Hajdukove karte i zastavicu, sve napravljeno za 100 godina Hajduka. Kad sam s Leom krenuo kući, Trutina mi stavi u džep 100 dolara, nisam mogao vjerovati što se događa. Ljudi te puno drukčije doživljavaju kad dođeš s hrvatskim tablicama u Ameriku nego kad npr. iznajmiš motor u Americi pa se voziš. Istina je ima zezanja oko papira i sve to košta ali na kraju se ipak isplati – govori začuđeni Željan.

Nakon tri dana Toronta opraštaju se od domaćina i slijedi ponovno neizbježno davanje novaca od domaćina Lea Marasovića. To je zaista nevjerojatno za Hrvate u domovini, ali je tamo normalno da se pomogne svog čovjeka koji je stigao, pa bilo to na proputovanju s motorom ili ste tamo stigli živjeti. Naravno bitna je preporuka, bez preporuke ništa ne bi bilo moguće.

Jači od tornada

Nakon Toronta pravac Chicago, a tamo ih očekuje Rita Viggiano koja je porijeklom iz Splita, ali tamo dugo živi i nažalost više ne priča Hrvatski. Nju je preporučio Željanov prijatelj iz Splita, Željko Šimunić.

Bez problema su prošli granicu Kanade u SAD jer je imao multiplu vizu koja omogućava više ulaza i izlaza iz zemlje. Nekakvih 150 kilometara prije Chicaga staju na jednu benzinsku stanicu naliti gorivo i popiti sok. Nebom su parale munje, jaka grmljavina, nebo je bilo crvene boje i počela je krupa te snažni vjetar.

Nekakav čovjek im je viknuo dok su Ivana i Željan oblačili kišna odjela „Požurite, nađite zaklon, bit će gadno tornado ubrzo stiže“. Pomislio je da se radi o nekakvom pijancu, sjeli su na motor i krenuli prema Chicagu. Cijelim putem su puhali jaki bočni udari vjetra nešto poput bure, ali Dalmatinci nemaju problem voziti po jakom vjetru. Grmljavina je bila sve jača, kao i krupa, ali kako je Željan i prije pisao „kad voziš BMW motor, ne znaš ni kad je kiša, ni kad je krupa“.

Napokon ulaze u Chicago. U potpunosti je Željan ostao iznenađen, nema gužve po cesti, jako malo prometa, totalna razlika od New Yorka. Pomislio je ovo je grad, lijepo raspoređen promet i nema gužve, a ne ono ludilo od New Yorka. Napokon nailaze na kuću od Rite.

– Čim sam parkirao ispred njene kuće Rita je istrčala ispred, krsteći se i stalo ponavljajući, “Hvala Bogu da ste stigli“, malo sam bio zbunjen njenom reakcijom. Tada mi je rekla “Brzo motor u garažu, a mi u sklonište. Dolazi tornado“. Tek mi je tada sinulo zašto nije bilo prometa na ulicama Chicaga, proglašena je uzbuna od tornada, čak su i prekinuli utakmicu bejzbola i ispraznili stadion s 35.000 gledatelja. Motor sam stavio u garažu gdje je bio i old tajmer od Ritinoga partnera koji se zove Bill, a mi smo svi zajedno otišli u podrum od kuće, gdje smo uživo pratili na TV-u tornado koji je divljao uokolo Chicaga – smije se Željan.

Kako su se proveli u Chicagu i kako im je bilo voziti se majkom svih cesta “Route 66“ čitajte sljedećeg ponedjeljka.