Ivan Tandara je mladić s Downovim sindromom, jedan od onih koji daju bezuvjetnu ljubav i nesebičnu toplinu: ‘Radim lazanje i soparnik, navijam za Hajduk!’ Čak nam je i zapjevao…

– Dobar dan, što biste željeli popiti, pitao je nasmijani Ivan Tandara. U jednoj je ruci profesionalno držao poslužavnik, a u drugoj je nosio dezinfekcijsko sredstvo i krpu za pobrisati stol. ‘Novo normalno’, popularno kazano. Susret u ugostiteljskom objektu na Splitu 3 zabilježili smo prije nešto više od dva mjeseca.

Ivan je 24-godišnji mladić s Downovim sindromom koji je u listopadu 2017. godine proživio jedan od najljepših trenutaka u životu. Nakon obrazovanja za pomoćnog kartonažera, prekvalificirao se u pomoćnog konobara. 

– Svi vole piti moje kave. Znam napraviti običnu kavu, veliku toplo, mix, nescafe vaniliju i čokoladu. Svi moji kolege me vole i cijene, sretni su što imaju mene. Jako volim raditi, a mogu i zaraditi, iskreno nam govori Ivan kojeg smo kontaktirali nakon slučaja iz Zadra i gnjusnog izbacivanja majke i djevojčice s Down sindromom zbog ‘rušenja reputacije’.

U Ivanovom svijetu ne postoje ograničenja, samo mogućnosti. Često se čini kako baš lokalne zajednice ne mogu učiniti puno za djecu s teškoćama, ali Ivanova priča pomiče granice. Ivanova priča donosi nadu u bolju budućnost. Ivanova priča pokazuje kako Split i Splićani nemaju predrasude, nego objeručke prihvaćaju one najnježnije i najiskrenije.

Baš takav je i naš sugovornik. Vječno nasmijan i pun nesebične i bezuvjetne ljubavi. Ponovni susret s njim i njegovom majkom Danicom nanovo je izvukao osmijeh na lice.

Udruga o kojoj Ivan priča zove se ‘Sindrom Down 21 Split‘. Ondje se okupljaju djeca koja imaju tek jednu posebnost – na 21. paru kromosoma oni imaju jedan viška, umjesto dva – tri kromosoma. 

– U udruzi imamo mnogo volontera. Djeci s Down sindromom jako je važno druženje, a volonteri moraju biti sposobni iz njih izvesti najbolje. Jedni vole crtati, drugi vole pjevati, kao i ostale osobe pa tako imamo pregršt radionica i brojne aktivnosti na koje rado dođu i naši Splićani, priča nam majka Danica na koju se nakratko naljutio Ivan jer je o svojoj udruzi on želio govoriti pred našim mikrofonima. 

U svom dosadašnjem životu Ivan je imao tek manji operativni zahvat. Sklonost alergijama kao nužan uvjet iznjedrila je prilagodbu prehrane, ali upornost je bila glavni saveznik da Ivan danas bude to što je. Od djetinjstva su krenule edukacije, odlasci kod stručnjaka i uključivanje u normalan životni proces njegovih vršnjaka.  

– Vodili smo ga na sve moguće aktivnosti i ulagali smo maksimalan trud. Imali smo čak i jednu njivu na kojoj smo mu pokazivali razne životne potrebe, dodaje Danica.

Volja i želja Ivana, roditelja i dvije bake postale su dobitna kombinacija pa nam je Ivan otkrio kako zna skuhati lazanje, napraviti soparnik ili čupavce s mamom. Radosno je spomenuo i brata Mirka te njegovu odabranicu, a oči su se zacaklile na spomen ‘Majstora s mora‘.

– Ja sam i član Hajduka. Člansku iskaznicu mi je izradio moj prijatelj Ante Đelalija, pohvalio nam se Ivan.

Ovo je priča koja pokazuje i da svijet nije nepovratno otišao kvragu, da ljudi i dalje imaju veliko srce. Srce baš poput onoga kakvog imaju ove posebne osobe. Svijet u kojem je slučaj iz Zadra tek izolirani primjer ljudske zlobe i trenutak da u prvi plan ponovno dođu osobe koje svojom toplinom mijenjaju sivo-crnu svakodnevicu.

Split i Splićani ispit otvorenosti prema drugačijima od svih nas položili su s odličnim, a ništa manje nije vrijedila i pjesma koju je za kraj lijepe priče otpjevao Ivan. Svaka čast legendi iz Osijeka, ali ova izvedba ‘Seoske lole‘ bila je i bolja od originala Krunoslava Kiće Slabinca.