Gata idu u korak s vremenom uz vrijedne ljude, prirodu i sadržajnu povijest: ‘Gostu je lakše doć ovde u kuću s bazenom, nego bit u tisnom stanu u Omišu!’

Posjetitelj neupućen u splitske prilike bi vam rekao kako se radi o gradu u kojem na svakom kantunu zveckaju koferi na kotačima i sandale osupnutih turista ili o gradu vozača kareta i taksista koji kroz gužvu manevriraju trubljenjem, bukom, ali i sukobima. Domaći ljudi opisali bi ga kao grad nereda i štekata. 

Probleme s nekoliko kilometara obilaznice živi već godinama i Omiš koji nikako da okonča pokoru u obliku prometnih gužvi koje se teško mogu zamisliti u nekom civiliziranom svijetu. Kako Omiš tako i njegova okolica. Krivudava cesta vodi do Gata, očekivano s obzirom da se u svega desetak kilometara treba prevaliti više od 260 metara nadmorske visine. 

Kada je pandemija zakucala na vrata i zaključala granice, život je stao i preselio se u ruralne dijelove. Kako je malo trebalo da se očekivanja sunovrato ugase, a u prvi plan stigne način života naših djedova i baka. Glavni adut postala je priroda i ljubaznost domaćina na selu. Entuzijazma ne manjka, prisnosti i dobročinstva još manje, nedostaje tek gostiju.

Iako su zimski mjeseci, u Gatima nisu naviknuli da je nekoliko kuća za odmor prazno jer je to malo mjesto, s tek šestotinjak duša, eksplodiralo u posljednjim godinama. Nisu ovdje dolazili gosti samo iz Hrvatske, nego doslovno iz cijelog svijeta. Mir i spokoj u spoju mora i krša učinila su ju nezaobilaznom turističkom točkom.

‘Ovde iman mir i sve šta mi triba!’

– Kako se ovdje živi? – pitamo dotad nepoznatog čovjeka kojeg smo sreli na putu prema tamošnjoj crkvi gdje s nestrpljenjem već čekaju dva svojevrsna vodiča kroz pitomo mjesto bogate povijesti u čiju nas je mistiku uvela već Mila Gojsalić.

– Kako ko – bez puno razmišljanja odgovara.

– A vi? – ubacujemo se.

– Snimaš ti? Već snimaš – nastavlja s čudnim pogledom prema opremi ekipe.

– Vidit ćeš ti kad ja uzmen sikiricu – dobacuje nam čovjek uz smijeh i predstavlja nam se kao Vladimir Čović. U svojih 75 godina najljepše je dane proveo kao meštar u školi. Pune 43 godine i još 15 dana. U Gatima živi sa sinom Dragomirom. Supruga mu je umrla prije nepunih 6 godina.  

– Imate mir ovdje? – redamo pitanja.

– I sve šta mi triba. Sin mi se nije oženio, uvatio se trčanja, jebenti... – mrmlja u bradu, očigledno tužan, naš sugovornik.

– Maratonac? 

– Ma kakvi. Dalmacija Ultra Trail. On je tamo glavni šerif. A ja mu kažem – manje trči, više pr*i.

Vladija, kako ga u mjestu zovu, željeli smo još detaljnije upoznati. Zanimljiva persona osvojila nas je na prvih nekoliko riječi. Ostavljamo auto i krećemo u njegov raj, kako naziva podrum prepun obnovljenih starih stvari. U njemu od igle do motike. Penzionerski dani krate se radom. Mnogo je predmeta Čović sam obnovio. Najviše u drvu. Veselim pripovijedanjem obnovio je i u nama spomen na minule dane. 

– U ovoj prostoriji sam izgubio babu i strica. Ubili su ih ’42. godine  – veli nam.

Govorio nam je i o Severini, prepričavao zgode iz školske zgrade, spomenuo čak i strašan susret profesorice Željke Šego i malenog miša. Ma čovjek vrijedan cijele jedne priče. Pisao je i prepoznatljive presude krnji, a prije nego je otišao uhvatiti svježeg zraka, koji se držao oko Celzijeve ništice, popravljao je katrigu. Ostavili smo Vladimira ne sluteći kako to neće biti i posljednji susret tog popodneva u Gatima.

Sedmi hrast u svijetu i junakinja koja je obezglavila Turke

Dična povijest ovdje je pretočena u mali muzej, točnije Etnografsku zbirku o kojoj do detalja sve zna Nikolina Radmilo Pivčević. Još od 1974. ondje ju je utemeljio tadašnji župnik don Frane Mihanović koji je cijela Poljica zadužio pišući knjige i istražujući kulturu tog Bogom danog kraja.

Od slike, skulptura pa do drvenarije i bakrenih posuda. Svaki dio zbirke ima neku svoju priču, ima dušu.

– Najvrjedniji dio postava zbirke je mozaik Joke Kneževića u tri dijela. Središnja slika prikaz je odabira velikog poljičkog kneza uz naglasak trenutka kada knez prima poljički status. Prikazan je i pomorski dio te jematva koja je bila važan događaj jer mnogi su ljudi živjeli od vinove loze i prodaje vina – priča nam Nikolina koja ističe i izvornu nošnju velikog kneza Novakovića iz 18. stoljeća. 

Poljički knez birao se svake godine, točno na 23. travnja. Između 12 katuna, uz zanimljiv običaj kako je knez prije i službenog imenovanja od svih Poljičana tražio oprost za sve loše napravljeno prije tog svečanog čina.

Posebno mjesto u povijesnim almanasima malog mjesta svakako ima Mila Gojsalić, junakinja koja je i simbol svih hrvatskih heroina. Mila koja kao da i danas, oštrim pogledom u kipu Ivana Meštrovića, tjera loše duhove iznad cijelog omiškog zaleđa.

– Smatra se da je živjela u 16. stoljeću. Bila je iz plemenite loze Gojsalića. U Poljicima se, dok je ona živjela, dogodio najveći prodor Turaka koji su htjeli ukinuti sve povlastice Poljičanima i ukinuti kneževinu. Poljičani su otišli na Mosor kako bi se reorganizirali, ali spas je bila baš Mila Gojsalić koja je, vjeruje se, u šatoru barutom usmrtila Ahmed Bega i tako obezglavila tursku vojsku – kaže ova profesorica hrvatskog i engleskog jezika koja je svoj životni put baš usmjerila ka proučavanju i upoznavanju drugih o nekadašnjoj Poljičkoj kneževini.

Pred zbirkom u zdanju kamene kućice s knjigom u ruci mudar je Pop glagoljaš kao spomen na narodne vrijednosti koje su promicali.

– Bili su jako siromašni, skromno obučeni, pa su bili predmet ruganja, pogotovo od popa latinaša iz Splita. Naši poljički svećenici govorili su misu na narodnom jeziku što je u to vrijeme bila sablazan, ali veliku su pobjedu ostvarili na Drugom vatikanskom koncilu kada je donesena odluka da se misa mora govoriti na narodnom jeziku – veli Radmilo Pivčević.

Tek desetak koraka treba do crkve svetog Ciprijana uz koju se nalaze starokršćanske iskopine još iz 6. stoljeća. Ciprijan se još jedino u Hrvatskoj slavi na Visu, a autentičnost ovog kraja potvrđuje i hrast medunac kojeg ovdje odmilja nazivaju ‘dub‘. Gatski hrast star je između 400 i 700 godina, s obujmom nešto manjim od 6 metara. Sedmi je ovakav hrast, po veličini, u svijetu.

Godina s virusom jedna od najuspješnijih

Dok prolazimo Gatima uočava se puno starih, ali vide se i ‘svježe’, od temelja do krova obnovljene kuće. Ispred jedne s bazenom dočekuje nas Ante Proso, predsjednik Kulturno-umjetničke udruge ‘Mosor’ koja je 2019. godine proslavila velikih 65 godina postojanja. 

 – U našoj udruzi djeluju dvije sekcije – dramska i folklorna. Njegujemo Gatsko nijemo kolo, ali plešemo i druge plesove iz svih krajeva Hrvatske – govori nam Proso posebno se ponoseći ‘Danima Ive Marijanovića‘ koji u ljeto svu glumačku scenu u Hrvata presele u malo mjesto. 

– Ugostili smo na našoj pozornici brojna poznata imena kazališne umjetnosti, a prošle smo godine sve smanjili zbog koronavirusa. Održali smo tri večeri. Prošla je godina bila vrlo uspješna za nas. Nismo nastupali, ali smo zato dobili dvije nagrade – nastavlja nam naš sugovornik o nagradama grada Omiša i Splitsko-dalmatinske županije kao zalog uspješne prošlosti i budućnosti koja se s pravom gleda u svijetlim tonovima.

Kroz više od šest desetljeća rada i drugih je nagrada ‘sletjelo’ na adresu udruge u Gatima od kojih je posebno vrijedna ona za najbolju režiju i mušku ulogu u predstavi ‘Od počela do rasula‘ te za mušku i žensku ulogu u djelu ‘Nosi nas rijeka‘.

Prcko, Anka i pas Roko

Najstariji živući član udruge je Antin otac Zdravko. Ovaj 74-godišnjak radni je vijek proveo u omiškom Zavodu za javno zdravstvo. Mijenjala je ta ustanova kroz vrijeme razna imena, ali zato vrijeme nije promijenilo ljubav kakvu Zdravko i danas osjeća prema svojoj Anki. U prosincu ove godine proslavit će 50 godina od sudbonosnog ‘da’ pa su nam već uručili pozivnicu za ponovni susret.

– Bilo je dana kada je bilo plime i oseke. Poželila bi svojoj dici brak poput moga. Da mi je ponovno birat, opet bi izabrala Zdravka – priznaje nam 68-godišnjakinja koja je, u onim spomenutim ljetnim svečanostima, zadužena za fritule. Ankine su, kažu, najbolje.

– Što vas je održalo skupa 50 godina? – znatiželjno pitamo.

– Razumijevanje. Tolerancija. Posvađali bi se mi, ali u minutu sve zaboravili ko da ništa nije bilo. Tako sam učila i dicu i tako smo mi živili – zaključuje Anka i poteže Zdravka za zajedničko fotografiranje. Ovakav trenutak zbilja se treba zabilježiti. 

I dok je fotograf hvatao zagrljaj vrjedniji od milijun dolara, kao da nas prati u ovom pohodu, pojavio se Vladimir uz anegdotu vezanu za Zdravka kojeg, kaže, u mjestu zovu Prcko i psa Roka kojeg je u dom Prosinih dovela Antina supruga.

– Prcku nisu dragi ni pasi ni mačke – kaže Vladi pa nastavi u svom tonu.

– Gleda Prcko, cili je u tugi, 
pored njega Roko laje, oće program drugi.
Kuma Anka od muke po kauču grebe, 
‘He moj Prcko, sad nas Roko oboje j**e.’

Domaća blitva, dobra drva, maslinovo ulje i gazdarica

Kako ono kažu o papi i dolasku o Vatikan slično se može prenijeti i na Gata i soparnik. Ta delicija, brend ili tek hrana koju su u prošlosti najviše jeli muškarci dobila je i zakonski okvir pa postoji tek nekoliko proizvođača s deklaracijom poljičkog soparnika. O soparniku sve znaju Jozo i Ljubica Beović koji se autohtonom hranom iz Poljica bave već puna dva desetljeća.

– Kako napraviti dobar soparnik? – pitamo Ljubicu koja je već u punoj kuharskoj opremi za izradu još jednog soparnika.

– Dobra domaća blitva, dobra drva, maslinovo ulje i gazdarica – nasmije se.

– Posebna drva? – dodamo.

– Bjelogorica.

– Treba gazdarica, ali i dobar gazda za ložiti vatru – uzvratimo kroz šalu.

– Ma može i gazdarica naložit vatru, ali ja sam stara – govori Ljubica kojoj je u pomoć stigla sestra Zlata.

– Triba jariti komin i tek za 35 do 40 minuta, nakon šta se naloži vatra, komin dobije radnu temperaturu. Tek se tada soparnik može položit – upliće se Jozo koji nas je upoznao i s problemom deklaracija i proizvođača soparnika koji rade poljički soparnik, ali bez potrebnih detalja za prodaju.

Gata uz povijest, prirodu, vrijedne ljude i dobru spizu očito u tradicionalni životni ritam puštaju i turiste kojih je, u sezonskim treptajima, iz godine u godinu sve više. Lako je to provjeriti i kada jednostavnim prolaskom kroz Gata nabrojite gotovo trideset bazena. 

– Jednom gostu je lakše doć u Gata u kuću s bazenom nego u Omišu biti u nekoj tisnoj ulici i stanu – kažu ovdje. Razumijemo ih. ‘Sve je jasno kao noć i dan‘, rekao bi hercegovački pjevač u jednoj od svojih glazbenih uspješnica.