Tommy vs. Porezna: Sukob titana na novoj razini, ishod neizvjestan

Prvo konkretna situacija: iz najveće
dalmatinske tvrtke, Tommya, postavili su nekidan zanimljiv presedan,
prozvali su u medijima (plaćenim oglasom) Poreznu upravu i pojedince
u njoj da ih, de facto, reketare. Iako sve rade po propisima, kazali
su nam iz Tommya, poreznici pišu kazne, sami procjenjuju što je
isplativa investicija, a što nije, otežu godinama s rješavanjem
žalbi (namjerno?) pa kamate rastu u nebo… Javnim pozivom, kako je
naslovljen dopis kojeg potpisuje uprava i zaposlenici Tommy d.o.o.,
pokušavaju se izboriti za prava poduzetnika na pošteni tretman,
nakon što su iscrpili sve legalne metode. Poziv je pored cijele
javnosti te ministru financija i šefu poreznika, upućen i
premijeru. Iz Porezne uprave su, na naš upit, odgovorili pomirljivim
tonovima – rade sve po protokolu, identično prema svima te će s
upravom Tommya dogovoriti sastanak kako bi raspravili u čemu je
problem.

Što nas dovodi do općeg stanja, kako
u državi tako i u Poreznoj upravi, ali i među poduzetnicima, stanja
koje traje već godinama, desetljećima. Porezna služba je zadužena
za niz poslova, no najbitnije (najvidljivije prosječnim građanima i
poduzetnicima) su utvrđivanje poreznih obaveza te porezni nadzor,
naravno sukladno važećim zakonima. A upravo u ta dva segmenta se
poreznici postavljaju, zapravo i jesu, kao država u državi!
Svjedoci su toga svi privatnici, nerijetko i građani kao fizičke
osobe. Uvijek postoje časne iznimke, no u pravilu porezni inspektori
u nadzor poduzetnika dolaze poput plemića u umarajućoj posjeti
kmetovima na svom lenu… Kava ili sok mora biti servirana, kao i svi
dokumenti, nema tu filmskih “kopanja” po registratorima u
potrazi za skrivenim poreznim prekršajima. Obično se (barem) jedan
zaposlenik firme u kojoj se obavlja nadzor “dodjeljuje”
poreznicima kako bi im bio na usluzi, a često privatnici ostavljaju
i posebne prostorije za prijem inspektora. Pogotovo oni uspješni,
odnosno oni privatnici koji ostvaruju dobit i/ili posluju s
milijunima, milijardama kuna. Kontrole takvih firmi su najdraže
Poreznoj upravi, obavljaju se učestalo bez obzira na uglavnom uredne
papire (jer se kod takvih tvrtki i poslova ne isplati namjerno varati
i bezočno krasti) te cijeli “pogon” računovođa i
pravnika. U tome se krije jedan od ključnih razloga (i problema za
ionako opterećen privatni sektor) za porezne nadzore uspješnih:
država se ima odakle naplatiti!

Ne jednom vlasniku tvrtke i ne jedan
porezni inspektor, priznao je (nakon tjedana i tjedana provedenih
nadzora) kako se ne smiju vratiti u svoje urede dok ne pronađu neku
grešku, neki prekršaj. Kažu, imaju usmeni nalog šefova?! Često
to bude mukotrpan posao, jer činovnici nisu verzirani u realnom
sektoru, pravi su amateri u usporedbi s poslovnjacima s druge strane.
I što se onda događa? Iskusni poduzetnici im NAMJERNO ostave
pogrešku ili dvije, ne onako naočigled, već ostavljenu ispod samo
jednog sloja dokumentacije, kako bi poreznici bili zadovoljni. I za
to im treba najmanje nekoliko dana, no sretni zbog pronađene
nepravilnosti koju će moći sankcionirati s nekoliko desetaka ili
stotina tisuća kuna (nema tu upozorenja), ubrzo odlaze. A sretni su
i u takvim firmama, jer su se riješili nabusitih inspektora, više
im ne smetaju po firmi, primamljivom “ješkom” eliminiraju
mogućnost dublje analize i eventualnog pronalaska skuplje pogreške.

Ali to nije sve! Porezna uprava nudi i
set noževa za kućnu upotrebu: preplaćene iznose poreza poduzetnici
(i građani također) dobivaju u istom iznosu, bez obzira koliko su
ga dugo čekali od uplate, dok se u obrnutom slučaju uredno
naplaćuju zatezne kamate; tumačenja propisa (posljedično i naplate
kazni ili obračuna obaveza) su neujednačena, ovise doslovno o
pojedinom porezniku ili u boljem slučaju pojedinom Područnom uredu
– isti konkretni problem u Zagrebu može “proći” bez
problema, u Splitu recimo, slijedi kazna; učinkovitost tijekom
poreznih nadzora je minimalistička, tek nekoliko sati u radnom danu
se provede “na terenu”, dok su poreznici u uredima u još
usporenijem ritmu – gledanje kiše kroz prozor sa sjetnim izrazom
lica omiljena je razbibriga zaposlenih.

U ovom slučaju govorimo samo o
poreznicima. Gdje su još razni drugi inspektori – sigurnosti na
radu, sanitarne kontrole, razni lokalni komunalni redari… Nije lako
privatnicima, iako daleko od toga da u tom segmentu vlada red i rad.
Među njima su brojni prevaranti, željni “zaj…..” državu
kako god znaju i umiju, samo da bi sebi napunili džepove. Dvije se
stvari moraju u tom kontekstu naglasiti. Ogromni državni aparat
kojeg treba nahraniti po svaku cijenu, a koji ne nudi nikakvu
protuuslugu, pravnu zaštitu i poslovnu sigurnost poduzetnicima (od
onih kriminalno orijentiranih “kolega”), jednostavno gura i
najpoštenije firme u “sivu zonu”. I konačno, najvažnije:
jasno je gdje će prvo štedjeti privatnik suočen s izborom između
podmirenja represivnog aprata, ubiranja profita te pravednog plaćanja
radnika.