Ivica Bezmalinović postao je 100-postotni invalid nakon cijepljenja protiv dječje paralize

Pijemo kavu u stanu obitelji Bezmalinović, ćakulamo s
Ivicom, majkom Jagodom i njegovom djevojkom Silvijom. Između ostalog,
prepričavaju se dogodovštine iz djetinjstva, kako je Ivicu u školu vozio djed,
radnik starog kova koji je međutim znao i cijenio važnost obrazovanja te je
činio sve kako bi unuk na vrijeme došao u školu (i sa svim knjigama, koje je
znao zaboraviti), prvi “balun” s ekipom na Kmanu, kako su mu znali i
progledati u srednjoj školi (završio je Upravnu u kojoj je imao sve petice),…
Dakle, uobičajeno djetinjstvo, standardni život? Ne baš.

– Ja ne znam kako je to biti zdrav, samostalno hodati,
vozit auto… – kazao je Ivica pri kraju našeg razgovora, siguran da to nećemo
shvatiti kao jadikovku. Jasan je bio prizvuk konačnosti u toj jednostavnoj
rečenici. Vječnosti. Ne zna niti će ikad saznati kako je to NE ovisiti o drugoj
osobi.

“Cerebralna paraliza s izraženom spastičnom tetraparezom

U Ljubljani se 1973. godine utvrdila veza između cjepiva za
polio i medicinske dijagnoze koja je Ivici postavljena s njegovih deset mjeseci
života. “Cerebralna paraliza s izraženom spastičnom tetraparezom.” Na
žalost, to nije sve. Kongenitalnu kataraktu operirao je dva puta, s tri i
četiri godine, veći dio djetinjstva je proživio s dioptrijom +18, naočalama s
teškim staklima u vrijeme kada leća ni lasera nije bilo, da bi s vremenom došao
do gotovo sljepila – preostalo mu je tri posto vida na jedno oko. Ukratko,
“100-postotni invaliditet, potpuno ovisan o pomoći druge osobe”.

A kobno je bilo treće cijepljenje, s osam mjeseci starosti.

– Kazala sam doktoru da je prehlađen, ali odgovorio mi je
“neće mu bit ništa”. Nakon tog cjepiva je međutim dobio visoku
temperaturu, prestao se kretati kao normalna beba, prohodao je nakon godina
fizikalne terapije i elektroimpulsima stimulirajući mišiće, sa šest godina
starosti. Od 1973. godine smo išli na liječenje u Ljubljanu, tamo je kasnije i
operirao, odnosno produljio tetive. Odlazili smo povremeno, u međuvremenu sam i
ja radila u škveru, svaki dan navečer s njim radila terapije. I nikad, ni tad
pa ni sad, nije mi bila potrebna nikakva financijska pomoć za njegu, niti sam
je tražila. – prepričava majka kako je došlo do strašne komplikacije zbog
obveznog cijepljenja. Drugog, mlađeg sina je cijepila kad je malo ojačao, s
godinu dana, unatoč kaznama i opomenama. Unatoč svom iskustvu, Jagoda
Bezmalinović nije a priori protiv cijepljenja djece.

Kriva procjena liječnika?

– Sve je individualno, evo unučad je cijepljena, neke
bolesti su se iskorijenile. Uvijek međutim postoji mogućnost, opasnost koga će
“dohvatiti”, tu je stvar i procjene, savjesti pojedinog liječnika –
da nije tada cijepljen, obzirom na prehladu nego koji dan kasnije, mislim da ne
bi do ovog došlo. Ali, stara narodna i živa istina je ona – svaki liječnik ima
malo groblje, a svaki svećenik dječji vrtić.

Svakodnevica je Ivici ispunjena, a od svih problema
nevidljivih drugima, najviše ga je pogađao jedan.

– Meni je 99 posto života vezano uz radio. Ne mogu gledat
filmove, na svu muku gledam nogomet, iz blizine. Ne mogu ni čitati, nisam mogao
zbog problema s kostima i prstima naučiti brajicu, no niti nema puno prevedene
književnosti za pismo slijepih. Ali imam dobro pamćenje – na Radio Splitu sam
dobio nekoliko nagradnih igri, sve onako “usitno”, neku večeru ili
tako nešto. Jednom su mi tili zabranit igrat. Kažu da ne može dva tjedna
zaredom biti isti dobitnik, ali nisam se dao: kako, pa to je kao da Hrvatska
lutrija zabrani dobitniku lota da iduće kolo opet dobije na uplaćenom listiću?!
Tako su mi ipak prihvatili odgovor… Volim plivat, ali zbog kosti i patika ne
mogu na plažu pa idem na Zentu. Moram pohvalit Florence, (Ustanova za
zdravstvenu njegu koja prevozi invalide, op.a.), svi vozači su pravi ljudi.
Onaj prošli koncesionar mi je govorio da me vozi samo na Bene. Kad sam ga pitao
kako može određivati di ću se ja kupati, odgovorio mi je sa “puši
ku…”. Eto, baš tako. I inače je grad Split loše prilagođen osobama s
invaliditetom, ali mene nešto drugo “žulja”. – malo je zastao Ivica,
malo je možda zasramio majku, no njen smijeh i djevojke Silvije pružio mu je
podršku. A zapravo ništa neobično ni bizarno nije rekao. Dapače, dao nam je za
misliti…

Seks (ni)je tabu tema

– Zašto je seks tabu-tema? Evo, imam problem jer će me bilo
koja cura prvo vidjeti kao invalida, ne može ocijeniti kakav sam ja… Seks se
može platit, ali moj problem je ozbiljniji – kad je cilo moje društvo išlo
vanka, ja sam ostajao kući, pun mi je kufer stat kući, a najgore je ostat sam u
životu. Evo, Silvija i ja smo već četiri godine zajedno, upoznali smo se na
koncertu Jelene Rozge gdje nas je spojila zajednička prijateljica, ali to me
zanima i za druge, zašto nema nekog broja i to “normalnog”, ne onog
šta masno platiš, za spajanje takvih osoba? – zapitao se možda i retorički
Ivica, makar je taj problem vrlo stvaran za sve hendikepirane.

Nisu nikako zadovoljni radom Centra za socijalnu skrb niti
brigom nadležnih ministarstava i Vlada o civilnim invalidima, naglašavaju.

– Majka sam mu cili život, ne triba meni status
njegovateljice ni naknade. Stvar je u tome da Ivica nije jedini, da je kod nas
naknada za sljepoću 36 eura, najniža u Europi, više imaju invalidi u BiH i
Srbiji. A to je najteži hendikep. Prošle godine sam na Žnjanu srela ženu, njen
mali od 11 godina imao je istu pozu kao i Ivica u toj dobi. Pitam je za
tetraparezu, ostala je iznenađena kako znam. I njen sin je dobio od cjepiva.
Ima muža Talijana, koji se u početku teško pomirio s tim stanjem svoga sina. U
Italiji ima 1,500 eura mjesečno naknade zbog sina i svog asistenta, a na kraju
godine dobije još 4,000 eura godišnje pomoći. Pa sad vidite…

“Slovenija je ’70-tih godina prošlog stoljeća imala puno bolju skrb za invalide nego Hrvatska danas”

Kad se suočite s pozamašnom, cijelog života skupljanom,
medicinskom dokumentacijom, kada vidite probleme na koje svakodnevno nailazi i
s kojima se bori (skoro je nasmrt iskrvario u stanu – skidajući jaknu pao je
kroz staklo vrata sobe i tako ostao visiti na kao nož oštrim krhotinama, nitko
nije imao snage pomaknuti ga pogotovo jer je nastupio i spazam), nameće se
barem jedno, možda i ključno pitanje. Čini li doista država sve što može za
najslabije, najnezaštićenije članove društva, ili su sve te službe, centri i
udruge – Potemkinova sela? Ivica ne špara na kritikama.

– Slovenija je tad, ’70-tih godina prošlog stoljeća, imala
puno bolju skrb za invalide nego Hrvatska danas, za civilne invalide. Imam
1,250 kuna osobne invalidnine i mirovinu od pokojnog oca, sve skupa tri tisuće
kuna. I moram svako tri, četiri mjeseca nosit potvrdu da nisam dobija stan,
nasljedstvo,.. Neka dovedu bilo koju komisiju i ako utvrde da nisam invalid,
sve ću im dat, sve šta god imam.

U mojih 45 godina života, točno dva puta je u stan doša
socijalni radnik u posjet. Civilne udruge ne rade i nisu organizirane
međusobno, a u tim udrugama uopće ne rade niti se mogu zaposliti invalidne
osobe. Evo, Silivija je 50-postotni invalid pa tu nema mjesta za nju. Ima samo
za one koji su došli tu “musti”. – iznervirao se Ivica iako nikad ne
gubi slijed misli i ne želi uvrijediti nikoga.

– Da se razumimo, nemam apsolutno ništa protiv invalida
Domovinskog rata i njihove žrtve. Ali, 100-postotni invalidi, civilni ili
vojni, zašto ne bi bili isti u tretmanu države?! Ne mogu sam ići u WC niti se
sam okupati. I tako cili život. Ne možemo ni mi civilni invalidi, ni vojni. A mi invalidninu i
još nešto ako imaš “sriće” da ti je netko od roditelja pokojni, ja
sve skupa niti tri tisuće kuna. Nisam mogao ’91 ić u rat, iako me srce vuklo,
ali zanima me zašto danas u Hrvatskoj 100-postotni civilni invalidi jedva
preživljavaju?

“Nije Dinamo kriv šta Hajduk ne valja”

Iako strastveni navijač Hajduka, nije Ivica posebno sretan
ni stanjem u klubu pa niti HNL-om. – Volim Hajduk, ali nisam od onih šta
mrze Dinamo. Nije Dinamo kriv šta Hajduk ne valja. Ne možemo igrat Ligu prvaka,
ali možda možemo Europsku ligu, samo ne znam kako će to napravit bez para. Zato
nisam protiv ideje da se nađe investitor, ako mogu najveći svjetski klubovi,
zašto ne bi moga i Hajduk? Stavi se u ugovor klauzula, da mora ostat ime, grb,
sve šta triba. Jer i ovako će prodat Balića za godinu dana, malog Vlašića za
godinu i po…

Nije propustio priliku pozdraviti svoju liječnicu obiteljske
medicine dr. Slavicu Kovačević, medicinsku sestru Magdalenu Dvornik,
stomatologinju Nikolinu Nevistić, prijatelje Nenu Radačića i Marina
Matošića,…

Međutim ne prije nego li se Ivica prvo zahvalio našem
uredniku, a za ovu prigodu i fotoreporteru, Radi Popadiću. Zajedno smo zapravo,
potpuno nenamjerno zahvaljujući malom nesporazumu, “nagovorili”
100-postotnog invalida da izađe na za njega totalno neprikladnu
“teracu” na vrhu nebodera u kojem stanuje, na 16-tom katu. Zahvalio
nam se iskreno, prvi put u životu je iz te perspektive vidio svoj Kman, svoj
grad.