Nema mira u SDP-u

Nema mira u SDP-u.
Uostalom, ne može ga ni biti nakon što je na nedavno održanom Glavnom odboru
stranke, postala očita duboka podijeljenost oko mnogih stranačkih pitanja. Ta
podijeljenost je toliko vidljiva i očita da ju ni najistaknutiji članovi
stranke niti ne pokušavaju sakrivati ili minimalizirati. Dapače.

Mnogi u svojim
javnim medijskim istupima, za mnoge probleme u SDP-u, izravno ili nešto manje
izravno prozivaju upravo predsjednika stranke Zorana Milanovića. Neki
istaknutiji članovi stranke čak ga i potpuno otvoreno prozivaju da je svojim
načinom vođenja stranke, ali i načinom vođenja Vlade u funkciji predsjednika
Vlade; nanio stranci ozbiljnu i gotovo nepopravljivu političku štetu.

Slijedom
stvari, određeni stranački dužnosnici ozbiljno razmišljaju o isticanju
kandidature za predsjednika stranke na idućim službenim stranačkim
konvencijama. I dok je s takvim razmišljanjima Zlatka Komadine javnost već u
dobroj mjeri upoznata, najnoviju mogućnost kandidature za predsjednika SDP-a,
dao je naslutiti i Tonino Picula.

Gostujući u jednoj od
emisija Hrvatske radiotelevizije na izravan novinarski upit o tome ima li
ambicija kandidirati se na mjesto predsjednika SDP-a, odgovorio je da to nije
isključeno. Tonino Picula je u svojim javnim istupima sušta suprotnost Zoranu
Milanoviću. Piculini javni istupi su dobro odmjereni, pripremljeni,
uravnoteženi i pravovremeni.

U njima nema nepotrebnog “istrčavanja“, baziranja
na marginalnim osvrtima ili nepotrebnog dociranja. Baš zbog toga, mnoge članove
stranke, podsjeća na medijske istupe Ivice Račana, koji ga je svojedobno i
promovirao u jednog od istaknutijih članova stranke. Određeni dio članstva
upravo Piculu vidi kao najboljeg nasljednika Zorana Milanovića, kojemu je dobar
dio stranke, kako sada stvari stoje, okrenuo leđa.

No, ostaje vidjeti što o
svemu misli Ivo Josipović, koji je trenutno zaokupljen pripremama kampanje za
predsjedničke izbore koji će uslijediti za par mjeseci. Tek treba vidjeti i to,
ima li i on osobnih stranačkih predsjedničkih ambicija, tim više jer njegov
novi izbor za predsjednika države, nije više toliko izgledan, koliko se takvim
činio u anketama koje su javnosti prezentirane prije nekoliko mjeseci.

Nije
tajna kako u SDP-u postoji i krug stranačkih istomišljenika koji bi rado u SDP-u
ponovo vidjeli Milana Bandića. Zvuči nemoguće? U politici ne postoje nemoguće
političke opcije, kada se usklade svi interesi, što se na hrvatskoj političkoj
sceni već više puta dokazalo.

Primjerice, SDP je najveću politički podršku u
Zagrebu imao u vrijeme kada je o gradskoj organizaciji brinuo Milan Bandić. Na
kakvu potporu u Zagrebu SDP danas može računati najbolje svjedoče podaci s
prošlih održanih izbora, a zbog čijih se loših rezultata dobar dio značajnijih
stranačkih dužnosnika gotovo ne prestaje uzajamno optuživati.

S druge strane,
Milanu Bandiću za ostvarenje novih političkih ambicija, a koje bi u smislu
objektivnog vrednovanja bile iznad funkcije zagrebačkog gradonačelnika,
nedostaje isključivo stranačka infrastruktura. Onakva kakvu ima, recimo, SDP.

Stječe se dojam kako je u SDP-u stvorena značajna skupina nezadovoljnika koji
kao prioritetan problem stranke, doživljavaju Zorana Milanovića. Ta skupina, za
sada, ne djeluje previše usklađeno i jedinstveno, poglavito ako se takvo stanje
promatra kroz eventualne kandidature i Komadine i Picule za predsjednika
stranke, uz poneku novu kandidaturu, još nenajavljenu.

Također, za poraziti
Zorana Milanovića na stranačkoj konvenciji koja će birati predsjednika stranke,
potrebno je puno više od skupine nezadovoljnika, makar ona bila i tako brojna i
tako značajna. Zato nije pravo pitanje kako objedini sve te Milanovićeve
stranačke oponente, a da njihove osobne i interesne političke ambicije ne budu
ugrožene. Pravo je pitanje ima li SDP uopće takvu osobu koja je to u stanju i
napraviti? Ako pitate za mišljenje bilo koga u oporbi, oni se nadaju da nema.
Zbog ovakvog Zorana Milanovića. I zbog ovakvog SDP-a. Sasvim logično i sasvim
razumljivo.