Pisao je tako Miljenko Smoje, Smoje sa svin svojin licima koja nije skriva i pokaziva da je bija samo svoj iako još uvik puno njih kesi zube na njega. Da su bar imali dil njegove hrabrosti da rečedu ono šta je on pisa kad se "nije smilo".
A danas eto svašta se smide, ne imat dozvolu za štekat, a u Getu gledat kako turisti raznin izlučevinama obilježavaju teren. Nagledala se svega i Mare Pralija, jedna od onih iz zbirke znamenitih faca grada pod Marjanom, iz vrimena u kojen su glavni šoping-centri bili dućani Mitrović, Bonačić, Mikačić. Dućana više nema, al ima zato vage koja za svojih metara i nešto prostora dozvolu ima. Prvo ju je 30 godina držala Marina mama Stana, a onda je kormilo ulične pokretne dijagnostike priuzela ona.
- Prije je bilo malo bolje, al evo isto nešto dođe ljudi. Nekad i ja falin, dođen ja kad lipo vrime po par sati jer ja san stara žena. Ovde san od pedeset i sedme, a kad san išla u mirovinu iz Jugoplastike san došla ovde. Prijevremena je mirovina bila, a malo para i tako. Izađen, zabavin se - kaže Marija s 82 godine na leđima. Svako jutro ritual je isti - prvo ona staje na vagu da bi se uvjerila da tehničkih problema nema. A uz 82 u životnoj knjižici, 84 su kila na vagi.
- Bilo je prije vaga u gradu sigurno desetak. Bilo ih je, bilo. Isprid kina Tesla, na Pazaru, Rivi, bilo ti je ovde na Voćnome trgu, na stanici dole, Solinskoj... E, to su bila vrimena.
Vrimena kad nije tribalo lagat za kile, kaže Mare, a sad ljude tješi da imaju dva, tri kila viška zbog robe. Odma su zadovoljniji. A i jedina je u gradu koja se sad bavi ovin poslom tako da ne razbija glavu konkurencijon. I, virovali ili ne, vagu sama prinese do neke od obližnjih prostorija u kojoj prinoći do novog radnog dana.
- Vaga uopće nije u nas izgrađena. Ona je u komadu varena i znaš kako je teška. Šta misliš kolko je teška? 35 kila. Trebaš je znat nosit da je ne izvrneš. Ja to nosin sama. A nagledala san se svega i svačega, al ljudi su prijatni, nasmiju se sa mnon.
Zbilja jesu jer svako malo sa strane čuješ - Mare, dušo, kako si - Ružo naša, curo lipa - Triba li šta, Mare - Mare ovo, Mare ono... I puno puta su nan razgovor prikidali, toliko da se i kava oladila, a došla je i jedna koja se, kaže Mare, svaki dan važe da izmiri jel dobila koji dek.
- Stranci? Dobri su. Razumimo se. Doša mi je jedan mladić i cura, svako lito su dolazili, izvagali bi se i snimili bi me, a ovde ti je jedan prodava slike, on zna engleski i reka mi je onda da sam jedanput bila na televiziji u Americi. Najviše volin gledat svit koji prolazi, a stalno se izmjenjuju. Samo guštan - kaže Mare.
Gušta. I mi s njom u sjećanju na grad koji polako nestaje.