Rokovo “Slikanje s Modrićem” oduševilo i Modrića: Mladi Korčulanin ostvario dječački san

Mnogi na svijetu nikad ne ostvare svoj dječački san, a mogućnost da promijeni povijest i svoj san ostvari dobio je mladi Roko Tasovac, učenik sedmog razreda OŠ Petra Kanavelića na Korčuli. Ovaj mladi zaljubljenik u nogomet sve svoje prijatelje i djelatnike škole, posebice profesoricu hrvatskog jezika Suzanu Petković, oduševio je tekstom pod nazivom “Slikanje s Modrićem”.

Stvarni događaj od prošlog ljeta Roko je pretočio na papir, a tekst o neuspješnim pokušajima slikanja s Lukom Modrićem dobio je konačan slikovni zapis jer je, uz pomoć Goga i Kete, uz silne mjere osiguranja, Roko ipak uspio na nekoliko trenutaka popričati s njegovim idolom i zabilježiti taj trenutak.

– Majka i ja smo skoro zakasnili na bus za Zagreb, ali sve ovo se isplatilo. Zbog Luke sam navijao za Real, a iznimno mu se svidio moj tekst. U Zagrebu je danas dodjela nagrada na natječaju na koji me prijavila moja profesorica pa neću moći pratiti susret na Poljudu. Pratit ću, valjda, prijenos mobitelom – kazao je Roko koji je gotovo i ostao bez primjerka svog teksta jer ga je Luka želio zadržati za sebe. Ipak, kopija na hotelskoj recepciji bila je dovoljna za obostranu radost Roka i Luke koji je dobio pravi papir uspomene u kojeg je pretočena anegdota jednog djetinjstva.

Oduvijek sam volio nogomet. Imam puno potpisa, dresova i slika poznatih nogometaša. Jednog jutra zove me prijatelj i hvali se da se slikao u gradu s Lukom Modrićem. Naravno da sam počeo urlati i skakati po sobi od uzbuđenja. Odmah sam krenuo smišljati plan kako doći do Modrića. Sve mogućnosti sam zapisao na papir. Stavio sam kapu i navijački šal i krenuo. Kako bih bio brži uzeo sam biciklu.

Došao sam u grad, izvadio potpis i krenuo.

Prvi korak bio je pretražiti sve jahte u gradu. Otišao sam do jedne rive pa do druge, pretražio sam i svako pristanište, ali Modriću ni traga.

Drugi korak je bio istražiti ulicu po ulici Starog grada. Njega nije bilo među šetačima.

Čak sam se uvalio u jednu grupu turista i oni su platili odlazak na zvonik pa sam dvogledom pregledao grad, ali njega nema pa nema!

Treći korak bio je obići sve restorane, pa i one koji imaju unutrašnji prostor. Ušao bih u svaki restoran. Pitao bih čašu vode i pažljivo promotrio goste za stolovima. Nije bio tu!

Četvrti korak bio je da nazovem naše prijatelje koji imaju restoran u Žrnovu. Dok mama nije gledala, uzeo sam njen mobitel i saznao njihov broj. Sad sam sjeo u hlad i s nadom tipkao za poziv. Nažalost, saznao sam da kod njih nije niti bio, niti imaju ikakvu rezervaciju.

Ma gdje li se skriva?

No nisam odustajao. Nazvao sam prijatelj da saznam više detalja o tome gdje je on susreo Modrića. On mi je opisao jahtu te sam se opet uputio do pristaništa. Ka sam je našao, ušuljao sam se u nju. Išao sam uz ogradu i pretražio oba kata. Tada su me ugledali. Nemaš kamo pobjeći na jahti nego u krug. Kada su me opkolili, pojurio sam na kat, skočio, preskoči metar i pol mora te se dočepao kopna. 

Ja sam nastavio trčati, a oni su odustali.

Zadihan sam opet nazvao prijatelja, a on mi je rekao da se samo zezao i da je sve izmislio. Poludio sam! Izgubio sam cijelo jutro, jurišao po gradu u svim pravcima, šuljao se i bježao, a sve bezveze!

Vratio sam se kući preznojen, ljut, nervozan, bijesan. Mama me pitala zašto sam takav i zašto kasnim na ručak. Nisam znao što ću jer sam joj rekao da se idem igrati  u susjedstvo pa sam joj sve ispričao. Mislio sam da će me tješiti, ali nisam dobro prošao.

A kako je sutradan prošao moj prijatelj, bolje da ne znate!