Matan i Kikaš ponovo u Imotskoj krajini

Aktualna, tko zna koja po redu, repriza antologijske TV serije Antuna Vrdoljaka “Prosjaci i sinovi“ potakla je, u
određenim krugovima, zanimljivu raspravu o tradicijskom naslijeđu lokalnog
zavičaja. Doduše, Vrdoljaku je umnogome posao bio olakšan savršenim književnim
djelom Ivana Raosa “Prosjaci i sinovi“, koji ne danas ne gubi na svom, ne samo
literarnom, značaju i vrijednostima. Kada bismo, u samim temeljima i
bazičnosti, pokušali pojednostavniti tematiku djela; uz onu nezaobilaznu priču
o društvu i ljudima; priča je to koja govori i o kamenu. Lokalnom kamenu
“živcu“ koji je duboko ukorijenjen u tradicijski kolorit lokalnog kraja. Kao
primjer, spomenimo samo jedan od značajnijih nizova djela vezanih uz
alegorijske priče o kamenu: uvodno Kikaševo kameno gnijezdo; preko
antologijskih kamenih Matanovih dvora pa sve do finalnih scena na lokalnom
groblju prepunom starih kamenih spomenika. Upravo su nas Matan, Kikaš i kamen
doveli u Grubine po ovu priču.

Čovjek i kamen, na čitavom području
Imotske krajine, oduvijek ostavljaju povijesni trag svjedočanstva o vlastitom
suodnosu i zavisnosti. Ni današnja vremena ne predstavljaju izuzetak, tek
svojevrsnu modifikaciju prilagođenu uvjetima življenja. Tako je i u Grubinama,
čije se poveznice s kamenom uglavnom vežu uz značajan obim građevinskog
sektora, kojem je velik dio mještana od davnina gravitirao. Pojedini stanovnici
mjesta u šali vole istaknuti kako je “pola mjesta u građevinskom sektoru, a
preostala polovica u umjetničkim vodama“. Upravo ovoj drugoj polovici umjetničkih
voda pripada i Ljubomir Žužul, samouki umjetnik, čiji su posebni predmet
interesa, između ostalog, izrada kamenih skulptura vezanih uz lokalnu baštinu
Imotske krajine. Tako je već napravio pojedine kamene reprezentativne skulpture
koje krase mnoge javne, ali i privatne lokacije. Njegov Matan krasi
parkirališni prostor jednog trgovačkog centra u Glavini; Tin Ujević je pronašao
svoje mjesto u zaseoku Ujevići u Krivodolu, a Kikaš još uvijek čeka svoju
trajnu lokaciju ispred njegove obiteljske kuće u Grubinama. Sva su djela
napravljena u kamenu isklesana iz velikih kamenih gromada.

Kikaš težak više od jedne tone

Žužul je dugogodišnji djelatnik Porezne
uprave u Imotskom pa se umjetničkim stvaralaštvom bavi u slobodno vrijeme. Kako
nam je rekao, za izradu ovakvih kamenih skulptura potrebno je više mjeseci
intenzivnog i svakodnevnog rada.

-Kamen je zahvalan materijal, ali s njim
nije lako raditi, potrebno je mnogo ljubavi prema radu i strpljenja. Također,
potrebna je i velika razina koncentracije, jer je pri radu s kamenom nekakve
teže greške gotovo nemoguće otkloniti. Međutim, u konačnici, kamen kao nagradu
pruža tu jednu monumentalnost koja naginje neprolaznosti. Zbog toga je rad s
kamenom i u kamenu poseban i neusporediv s radom u drugim materijalima –
istaknuo je Žužul.

Kameni Kikaš, zajedno sa svojim mitskim
tronošcem i kamenim postoljem teži više od tisuću kilograma. Zanima nas gdje je
umjetnik uopće pronašao kamen pogodan za oblikovanje ovakve impresivne kamene
strukture:

-Kikaša sam također isklesao i izradio
iz jednog kamena, u komadu kako se to obično kaže. A kamenu gromadu za obradu,
dobio sam od jednih svojih prijatelja koji se bave građevinskim poslovima.
Jednom prilikom su radili iskope za temelje nekakve građevine pa je bager,
prilikom rada, naišao na tu veliku stijenu. Oni su se sjetili mene i mog
umjetničkog rada pa su se pobrinuli i za zahtjevan transport do moje kuće. Eto,
kao rezultat svega toga nastao je Kikaš – izjavio je umjetnik.

Iz galantarske korpe ukradeni kameni predmeti

Kikaša je dovršio 2013.godine i time je
završena njegova svojevrsna kamena trilogija, koju uz Kikaša čine Tin u
Krivodolu te Matan u Glavini. Kolika je popularnost Matana kao mitskog lika,
koji je smješten ispred jednog trgovačkog centra, ne svjedoči samo broj
njegovih objavljenih fotografija na društvenim mrežama. O tome svjedoči i jedan
drugi, prilično indikativan podatak. Naime, kao dio kamene skulpture, s Matanom
je postavljena i antologijska galantarska korpa. U njoj je umjetnik prigodno
smjestio različite kamene predmet, koji su svemu dali dodatni pečat
autentičnosti. U međuvremenu su neki od tih predmeta nestali. Kako ovo nije
članak iz crne kronike, nećemo napisati da su te predmete otuđili nepoznati
počinitelji. Neka bude da su te predmete posudili nepoznati ljubitelji
umjetnosti, na neodređeno vrijeme. S obzirom da se na tim predmetima nitko ne
može materijalno okoristiti u značajnijoj mjeri, to više govori o nekim drugim
odnosima spram Raosovih likova. Podatak je to koji dovoljno svjedoči o neprolaznoj
popularnosti njegovih mitskih književnih likova.

U Žužulovim u umjetninama osjeti se duh
stvaralaštva predaka, koji su s kamenom i od kamena živjeli. Zbog toga se čak i
u njegovim kamenim kipovima može osjetiti ona doza emocionalnosti, koja
progovara iz umjetničkog djela. Ostavljamo Kikaša na njegovu prijestolju, na
njegovom kamenom tronošcu, a u daljini kao da čujemo one njegove zadnje riječi:
“More bit je to ono životno… studene se vode napit… “