S Rakelom po svitu: Ruta Split – London – Sjedinjene Američke Države

Željanov motor BMW R 1200 GSA star je 5 godina, a njegov kilometar sat očitava prijeđenih 192.000  kilometra i iza njih je šest velikih putovanja, Marocco, Nordcap, Nepal, put oko svijeta, Egipat i preko Alpi do Tunisa.

– Na zadnja tri putovanja mi se pridružila moja supruga Ivana koja mi se pokazala kao izvanredan suputnik, tako da sam je odlučio povesti na dosada najveće putovanje koje će trajati dva mjeseca i bit će dugo 20.000 kilometara, a ruta je Split – London – New York, te obići što više Sjedinjenih Američkih Država te usput posjetiti Kanadu i Mexico – uzbudljivo će Željan.

Ispraćaj su organizirali u sklopu drugog rođendana BMW MK SPLIT, na kojemu se okupilo oko 200-tinjak prijatelja. BMW klub Split, čiji je Željan predsjednik i osnivač, odlučio je ispeci pet odojaka na ražnju, te sve prisutne počastiti vrućim odojkom i hladnom pivom.

Ipak, Željanov veliki prijatelj i član kluba Željko Vidaković mu je rekao večer prije: „Predsjedniče, nećeš ti meni jesti prasetinu, idem ja ujutro nabaviti janjca za nas“. Tako je i bilo, prijatelj Vida je sjeo na svoj BMW i krenuo u Liku kupiti janje.

Nakon što ga je kupio spustio se do Karlobaga, te se htio vratiti jadranskom magistralom, janje je zamotao u crnu kesu i vezao ga španerima na zadnje sjedalo od motora. On i njegov prijatelj iz Slovenije su se zaustavili na benzinskoj stanici u Karlobagu i baš kad su nalili rezervoar goriva, primijetili su tri Talijana kako se jurcaju sa Ducatijima po zavojima jadranske magistrale.

Najbrži janjac u Hrvatskoj

– Vida ili kako smo ga od milja zvali „tatica“ nije mogao izdržati da se ne navozi za njima, od brzine nije ni svezao kacigu. Rekao mi je poslije, “ja sam bio kao lav kada vidi antilopu, nema zagrijavanja i razgibavanja, nego odmah gas”. Iako je imao motor samo od 100 ks ubrzo ih je sustigao, njegov prijatelj Slovenac koji je imao motor skoro duplo jači nije ih mogao pratiti. Na žalost, nedugo zatim u jednom zavoju nas tatica je izletio iz zavoja, dok je letio zrakom glavom je udario u prometni znak i pao 15-tak metara u provaliju. Na njegov motor koji je ostao na cesti  je naišao njegov prijatelj Slovenac, a Talijani se nisu zaustavili nego su nastavili dalje voziti i ostavili ga tako unesrećenog, što nas je potaknulo na razmišljanje da su ga bas oni možda i takli u zavoju, pa pobjegli – priča nam Željan.

Tatica je upao u komu, a policija je bila u šoku kad je na zadnjem sjedalu motora vidjela krvavo tijelo zamotano u kesi od smeća, nisu mogli ni zamisliti da je to u stvari bio, trenutno najbrži janjac u Hrvatskoj.

– Tatica je završio u bolnici u Zadru gdje je bio u komi, a Željan se nije okusio janjca. Ionako bi okus bio gorak zbog žali što se dogodilo njegovom prijatelju.. Oko 23 sata Ivana i Željan su otišli na spavanje, jer je plan ujutro krenuti oko 8 sati. Ispraćeni su u špaliru članova BMW MK SPLIT koji su turirali i svirali sa svojih motora dok su oni vozeći po crvenom tepihu napuštali party.

– U 8 sati spremio sam motor, a ispred kluba su mi opet vjerni članovi BMW MK SPLIT došli zaželjeti sretan put, te smo se odvezli do Dugopolja da popijemo svi zajedno kavu. Nakon kave, oko 10 sati Ivana i ja smo krenuli prema Sttutgartu. Kroz Sloveniju nas je uhvatila kiša koja nas je pratila sve do Stuttgarta. Nakon 12 sati vožnje i 1.180 kilometara stižemo kod naših domaćina Danijela i Dijane Blaževića kod kojih ćemo prespavati. Ivana i Dijana su prijateljice iz djetinjstva. Ljudi su nam pružili maksimalno gostoprimstvo, dali su nam svoj bračni krevet da na njemu spavamo, super nas ugostili, ovim putem im još jednom zahvaljujem – govori Željan.

“Gay is the World”

Rano ujutro se ustaju, pakiraju motor te oko 8 kreću prema Engleskoj. Ceste su odlične, trajektom ulaze u Englesku, cijena karte je bila 90 eura za dvije osobe, motor i dva ručka na brodu. U Engleskoj počinje vožnja lijevom stranom. To mu nije prvi put, do sada je motorom vozio po Gilbartaru, Pakistanu i Indiji lijevom stranom.

– Vožnja lijevom stranom nije bila problem ali sam se zeznuo što se tiče ograničenja brzine. Često je bilo ograničenje 25 ili 30 što mi se činilo presporo i stvarale su se kolone iza mene te su me vozila stalno pretjecala. Nakon pola sata sam shvatio, znakovi ograničenja brzine su u miljama, a ne u kilometrima. Prošli smo ukupno 1100 kilometara i prošli kroz Njemačku, Nizozemsku, Belgiju, Francusku i Englesku – zadovoljno će Željan.

Oko 22 sata stižu u grad Brighton, koji je udaljen od Londona samo 70 kilometara. Brighton je ujedno i omiljena gay destinacija i to već preko stotinu godina. Čak četvrtina stanovnika se deklariralo kao gay. Svake godine se organizira i velika povorka “Gay is the World”.

– Sigurno se pitate zašto sam izabrao taj grad za noćenje, pa iz tog razloga što sam tog ljeta u Splitu upoznao Alexa koji je sa svojim BMW-om bio na proputovanju i spavao je u našem klubu besplatno, te je tada rekao “ako tko od vas iz kluba bude išao za Englesku slobodno se javite imate besplatno spavanje kod mene”. Vjerojatno tada nije ni slutio da ću baš ja, samo za dva mjeseca poslije doći i pokucati na njegova vrata – smije se Željan.

La mia casa è la tua casa

Stigli su u kuću domaćina Alexa i ne osjećaju se u potpunosti opušteno iz više razloga. Alex je crnac, porijeklom iz Nigerije, ima rusku putovnicu, a kaže da je Englez. Ima curu iz Irana i cijeli stan smrdi na marihuanu.

Ivana i Željan spavaju u jednoj maloj sobi u kojoj je madrac na podu i mole Boga da ne upadne policijska racija, dok Alex, njegova cura i ekipa upravo rade tulum i puše hašiš ili marihuanu. Cijelu večer je kroz smijeh i s očima od stakla stalno ponavljao “la mia casa è la tua casa”.

Ujutro se bude, ne baš naspavani, a po ljepljivom podu od pića da se zaključiti da je party bio dobar, sve je još zadimljeno, ne žele buditi domaćina, pa izlaze iz kuće bez pozdrava. Alex je sam rekao ako budu išli prije 9 sati da slobodno izađu i da ga ne bude jer on ne ustaje prije 10 sati. Tako su i napravili, osim što su mu na kuhinjskom stolu ostavili pismo zahvale, suvenir iz Splita i veliku naljepnicu „Ja volim Split“.

U 8 sati krenuli su prema cargo aerodromu koji se nalazi u sklopu velikog aerodroma Heathrow u Londonu, koji je ujedno četvrti po veličini u svijetu i godišnje kroz njega prođe vise od 65 milijuna putnika.

Tamo traži Željan kompaniju „Jeams Cargo“ koja se bavi transportom motorkotača po cijelom svijetu. Par sati mu je trebalo odraditi potrebnu dokumentaciju i srediti motor za transport, a nakon toga su otišli na aerodrom i kupili karte za New York.

Karta od 10.000 funti

Povratna karta London-NY za dvije osobe je 8000 kuna, a transport motora u jednom smjeru je 8.000 kuna. Ovog puta nije trebao raditi kutiju i rastavljati motor kao u Nepalu, ovog puta su to odradili u kompaniji, jedino što je morao doći skoro pa praznog rezervoara i skinuti kufere.

– Imamo sreće pa naš let za New York ide za 2 sata tako da ne trebamo puno čekati. Jedna anegdota mi se dogodila kada sam išao platiti kartu za Ivanu i mene, nakon što nam je gospođa isprintala karte, rekla je cijenu na čistom engleskom jeziku, a ja sam je shvatio pogrešno pa su mi se noge odjednom odsjekle. Gospođa je rekla da je cijena karata deset stotina funti, a ja sam razumio da je cijena deset tisuća funti. Motor sam već predao u kargo, taxi me doveo do aerodroma, nema druge nego vadi sve pare i moli Boga da bude dovoljno. Kad je prodavačica karata vidjela kako u panici vadim više gotovine nego što treba, brzo me zaustavila. Kad sam shvatio koliko ustvari košta povratna karta, pao mi je kamen sa srca,  došlo mi je da joj dam 100 funti manče, ali nisam, samo mi je došlo, ipak sam ja Bračanin – smije se Rakela.

Ulaze u veliki prekooceanski avion, napokon polijeću i pravac New York. Let je trajao punih 7 sati, vrijeme su kratili gledajući filmove i slušajući muziku. Svako malo su jeli i onu avionsku plastičnu hranu. Kad su sletjeli na aerodrom „JF Kennedy“, dočekala ih je temperatura od 39 stupnjeva, teško su disali, ali ih je dočekao i domaćin Ivan Mikas.

– Do Ivana sam došao preko mog prijatelja Lunje, predsjednika MK Reborna iz Dugog rata, njegova supruga Julija je sestra od Ivana, a sada mala priča o Ivanu Mikasu. Mnogo je interesantna sudbina mog domaćina Ivana koji je rodom iz Omiša, a živio je s majkom u napuštenim radničkim barakama u Zakučcu poviše Omiša, napušten od oca. Živjeli su od male majčine plaće koja je radila u tvornici Galeb. Skroman i vrijedan momak nije se vidio u našoj sredini i nije ga zadovoljavalo konobarenje po kafićima, osjećao je da može nešto više. Jednog kišnog dana dok se vraćao s posla pješke, u Omišu je vidio parkirano vozilo SAD tablica i pored njega čekao puna 4 sata dok nije stigao vlasnik. Zamolio ga je za garantno pismo, što mu je ovaj gospodin i učinio, dobije vizu i stigne u NY s 400 dolara u džepu. Otišao je u kvart Astoriju gdje žive većinom Hrvati, na sreću jedan od Hrvata koji se bavio elektrotehnikom ga je na kraju i zaposlio. U Hrvatskoj crkvi na Manhattanu  upoznao je Sandru koja je porijeklom iz okolice Zadra, djevojačko Peša, a inače rođena je u SAD-u. Nakon godinu dana Sandra mu postaje supruga i s njom dobije i dva prekrasna sina Jamesa i Franceska. Sada ima svoju tvrtku i zapošljava 20-tak ljudi, živi u prekrasnoj kući u NY i u slobodno vrijeme igra golf. To je sve postigao u četiri godine. Jedno je sigurno, ako si vrijedan, pošten i skroman u Americi ne možeš propast. Da, radi svaki dan od 7 do 19 sati ali zna za što radi. Ne plaća porez na dobit kao ja ovdje u Hrvatskoj na novac koji mi neki klijenti nikada i ne plate, nema neplaćenih računa i prijevara, nema da se po 10 puta upropasti firma i otvori nova. Srećom da je otišao, u protivnom bi ovdje još uvijek radio kao konobar i zamarao se glupim političkim temama. Držimo se mi putopisa – ispričao nam je Željan.

Stigao prije par dana i odmah zakasnio na posao

Kuća domaćina izgleda predivno iako je drvena i stara 200 godina, odiše luksuzom i finoćom. Ujutro nakon doručka otišli su do cargo kompanije riješiti dokumentaciju za sigurnost uvoza motora da se što prije odobri ulaz motora u SAD.

Nakon carga, domaćini su ih vodili u hrvatski restoran „Veslo“, gdje ima pasta fažola, punjenih paprika i ostale domaće hrane, a restoran naravno drži Hrvat. Nakon obilatog ručka, krenuli su u obilazak New Yorka.

– Nakon Vesla otišli smo u kvart Astoriju da kupimo nešto robe. Ivana i ja smo sjeli popiti kavu u jednom luksuznom kafiću kad mi odjednom priđe konobar raširenih ruku i kaže: “di si Rakela legendo, pa šta ti radiš ovdje”. Ne poznam čovjeka, međutim on kaže da me zna iz Baške vode gdje cijeli život idem kod prijatelja Staničića u kafić Bili. Čovjek se zove Andrija, a zovu ga Jeza, odmah uzmem mobitel i nazovem zajedničkog prijatelja Duška i kažem mu: “Duško evo me u NY, šetam gradom kad me zaustavi jedan momak i pita me je li te znam”. Duško nije mogao vjerovati da sam naišao na Jezu. Jeza je stigao u NY prije 5 dana, našao je posao u tom kafiću jučer i odmah danas zakasnio doći radit jer je jučer bio vani pa se malo više napio – smije se Željan.

Kasnije su se našli u kafiću Škorpion gdje izlaze Hrvati već 15 godina. Navečer su im domaćini Ivan i Sandra ispekli ribu za večeru koja je bila odlična. Sutradan idu na feštu na Hrvatsku zemlju, a o čemu se radi saznat će na licu mjesta. Motor je još u Londonu i nema nikakvih informacija.

U sljedećem putopisu pročitajte kako je bilo voziti se po Velikoj jabuci, te kako su doživjeli Niagaru i Chikago.