Najmlađi frizer obrtnik u Dalmaciji Frane Bakica: Rekli su mi da previše znam i da za mene nema posla

Frane Bakica dolazi s otoka Čiova te krajem srednje škole
dobiva poziv za frizersko usmjerenje. Kao dijete koje se cijeli život bavi
glazbom, svi su od njega očekivali glazbeni put, ali ipak je ljubav prema
frizerskom zanatu prevladala. Jedini muškarac u svojoj generaciji, ali i uvijek
odlikaš. Nakon duge i mukotrpne potrage za poslom, kojeg nije uspijevao pronaći
zbog nedostatka iskustva, Frane odlučuje otvoriti vlastiti obrt i u vrlo
kratkom roku postaje prepoznat u Trogiru, ali i šire.

Koliko već traje
ljubav prema izradi frizura?

– Pa jednostavno je ta ljubav bila u meni. Kada sam bio 7.
Razred osnovne škole, osjetio sam neki unutarnji glas koji mi je rekao da je to
posao za mene. Do upisa u srednju školu sam počeo istraživati taj svijet.

Kako su Vaši roditelji
reagirali, jesu oni imali neke druge planove?

– Istina je da su bili iznenađeni, oni su mislili da ću
upisati glazbenu srednju školu s obzirom da sam uz običnu osnovnu pohađao i
glazbenu. No jednostavno sam ovo shvatio kao poziv i roditelji su me u potpunosti
podržali.

Kako pamtite svoje
srednjoškolske dane?

– Bio sam jedini muškarac u generaciji, jedini među 90 žena i
među profesoricama. Bio sam odlikaš i zaista sam se već tada izuzetno trudio te
sam zbog toga često bio i pohvaljen. Od prvog dana sam bio organiziran i
kupovao sam samo profesionalan pribor, već tada se primijetila ta neka
temeljitost u radu koja je na sreću ostala i danas.

Praksa je izuzetno
važna u strukovnim školama, no često je teško pronaći kvalitetne mentore. Jeste
li i Vi imali problema s tim?

– Bilo je jako teško pronaći ikoga da me primi, kamo li da sam
mogao razmišljati o kvaliteti majstora. No imao sam na kraju sreće jer me u
Trogiru primila Nada Maravić s kojom sam puno naučio. Volio sam praksu. Dok su
moji prijatelji odlazili na kavu poslije škole, ja sam trčao na trogirski
autobus u salon.

Završetkom škole
kreće potraga za poslom.

– Odmah nakon škole sam odlučio potražiti posao u Zagrebu gdje
sam prošao beskonačno puno salona, a svi su me redom odbijali jer nemam
iskustva. Samo je jedan salon odlučio sa mnom i odraditi razgovor, ali nakon
intervjua sam za odgovor dobio da previše znam o frizerskom poslu i da ću teško
negdje naći posao.

Je li Vas to
obeshrabrilo?

– Nije, dapače. Shvatio sam da je bolje da ne radim s
negativnim ljudima jer oni sputavaju kreativnosti.

Što nakon Zagreba?

. Tražio sam zatim i u Splitu, ali tamo je bila slična
situacija. Nakon što sam shvatio da ću teško pronaći posao bez iskustva,
odlučio sam otvoriti svoj salon u kojem ću moći steći iskustvo i razvijati
svoju kreativnost. Bilo mi je žao vrijeme gubiti u potrazi.

Kako ste realizirali
ideju o otvaranju vlastitog frizerskog salona?

– Na Zavodu za zapošljavanje sam zatražio poticaj za
samozapošljavanje koji je tada iznosio nekih 20.000 kuna što mi je pomoglo za
prvu godinu rada. Salon sam otvorio bez kune u novčaniku, samo krenuo i pustio
vrijeme.

Niste sigurno uspjeli
sve pokriti s poticajem?

– Roditelji su mi pomogli jer su oni bili u mogućnosti
podignuti kredit. Oni su prepoznali moju veliku ljubav prema frizerskom poslu,
kao i moj trud oko potrage posla. Odlučili smo se kao obitelj odreći svega
luksuznoga i uložili smo u moj posao. Puno sam im zahvalan jer vjeruju u mene,
iako nisu baš tako laka vremena.

Već tri godine radite
u svom salonu na Čiovu, jeste li zadovoljni kako radite?

– Jesam, pozitivno poslujem i to je najvažnije. Broj klijenata
raste i svi me dolaze po preporuci što je znak da svi koji dođu odu zadovoljni.
U mom salonu je individualan pristup što znači da nema čekanja već svaka
klijentica ima svoje vrijeme u potpunosti. Dolaze mi žene iz Trogira, Kaštela,
Splita i Sinja, a nadam se da će broj s vremenom rasti te da će se pročuti za
moj rad.

Je li teško danas
biti obrtnik?

– Meni nije jer sam mali obrtnik koji nema zaposlenih tako da
nije neki problem.

Jeste imali teške
poslovne trenutke?

– Naravno da jesam, naročito u počecima. Hvatala bi me
depresija da nema smisla sve što je uloženo, da je sve bilo nepotrebno. No prva
iduća naručena klijentica bi mi vratila motivaciju.

Položili ste
majstorski ispit što Vam daje mogućnost zaposlenja djelatnika. Razmišljate li o
tome?

– Razmišljam, ali da vam budem iskren, još uvijek nisam krenuo
u potragu. Htio bih naći osobu koja je pedantna i temeljita, koja će htjeti
raditi i učiti, koja je povjerljiva i zna savjetovati klijente. Mislim da su to
osobine koje su bitne za kvalitetu jednog frizera. Vjerojatno ću se uskoro
obratiti Zavodu za zapošljavanje za preporuku.

Primili ste priznanje
za najmlađeg frizera obrtnika u Dalmaciji, koliki Vam je to poticaj u radu?

– Jako mi je to značajno, lijepo je da se prati moj rad. Puno
ulažem u edukaciju, pratim trendove, tako da svoj status nastojim i opravdati
pokrićem. Savjetovao bih svim mladima da se upuste u vlastiti posao te da nema
razloga za strah.

Imate li nekog idola?

– Patrick Cameron je sigurno na prvom mjestu, on je frizer u
Londonu i sudjeluje na mnogim frizerskim festivalima, te se najviše bazira na
svečanim frizurama. Kod takvih frizura se najviše izražava kreativnost tako da
je i meni to najdraže. No poštujem i mnoge druge majstore na čijim sam
seminarima i prisustvovao, kao što je Stevo Pavlović, Amir Bečirević i mnogi
drugi.

Koji su Vam planovi
za dalje?

– Trenutno sam u fazi testiranja novog brenda u svom salonu,
uskoro kreće potraga za djelatnicom i naučnicom, krajem mjeseca idem na jednu
edukaciju, uskoro postajem edukator za jedan poznati svjetski brend za kosu
tako da sam siguran da će i tu biti puno posla. Još uvijek je Zagreb moja tiha
patnja tako da se nadam u budućnosti da će biti prilike i za djelovanjem na
sjeveru. U svakom slučaju, preda mnom je jedna radna godina čijim se izazovima
radujem.