Nema te cijene koju roditelj nije spreman platiti za svoje dijete. No, kada je ono teško bolesno, cijena je tada astronomska. Ali, ni to nije neprebrodiva barijera jer oni će uzimati od sebe da bi nesebično davali, a sebi uvijek bili na zadnjem mjestu.
Da se Dijana drži, malo je reći. Ona kroz život grabi svom snagom jer njezin Duje postao je kotač koji je pokrenuo cijelo društvo, postavio neke nove standarde i otkrio svu surovost sustava koji prečesto ne brine o najranjivijim skupinama. Uzela je tada stvari u svoje ruke i pokazala kako uz ‘titulu’ mame ima i odlike prijatelja, radnika i čovjeka. Čovjeka s velikim č.
Svom Duji pružila je ‘ruku spasa’, a još stotinama djece omogućila puno ugodnije i ljepše djetinjstvo. Iako nikad neće priznati da je teško, njezin mezimac, koji ne može ni govoriti ni micati udovima, ljubav koju osjeća prema svojoj Diji pokazuje osmijehom.
Škverska ambulanta za ‘Anđele’
Nenaviknuta na svjetla pozornice, na trenutke se kolebala, a na trenutke junačila pred novinarkom ekipom kojoj je povod susreta s Dijanom i Ankom Đikić, koja je drugi ključan segment udruge ‘Anđeli’, bio konačan obzor rješenja problema manjka prostora za potrebitu djecu. Nakon što je u ladici splitskog suda godinama stajao spor Grada Splita i Brodosplita, čelnici dviju strana odlučili su svoj ponos staviti u službu najosjetljivijih pa su prostor ‘škverske ambulante’ dali u ruke ‘Anđela’.
– Koliko sam god zazirala da su ti ljudi ‘face’ i tko san ja da im dođem pametovati – oni su prekinuli sudski spor isti trenutak. Na prvom sastanku. Meni je fantastično koliko su oni socijalno osviješteni, i koliko su puni empatije za pomoć – u dahu priča Aničić
– Nije prošlo ni mjesec dana od našeg prvog susreta, u Brodosplitu je bilo porinuće jednog broda i oni su nas zvali i pitali da jedna naša djevojčica bude kuma broda – zacaklile su se oči Anki dok govori o Andrei Mutak koja je postala kuma putničkog broda za polarne ekspredicije ‘Ultramarine’.
Da je ‘Škverska ambulanta’ još bliže ostvarenju ciljeva prošlog je tjedna i službeno kazano kada su se najzaslužniji u cijeloj priči okupili u tom prašnjavom mjestu punom smeća i raznoraznih ambalaža koji, ruku na srce, podsjeća na ratna zbivanja, kako bi još jednom ukazali na potrebe koje su iz dana u dana sve veće.
Za shvatiti koliku su kalvariju proživjele ove dvije heroine treba se vratiti na početak sage oko prostora. Dijana i Anka nisu ni slutile kako je 2016. godine, tadašnji gradonačelnik Baldasar, raspisao natječaj za prostor ‘škverske ambulante’ koji nije bio u vlasništvu Grada. Pune dvije godine ‘tapkalo se u prazno’, sve dok nije stigao Ante Zoričić, njihov ‘anđeo čuvar’, kako one tepaju bivšem gradskom vijećniku kojeg zovu i bager jer ‘ne staje kada nešto zamisli’.
– To je čista ljubav, interesa tu nema – kaže Dijana pa nastavlja opisujući prvi ulazak u prostorije bivše ambulante.
– Nismo mogli hodati od namještaja, smeća, šuta, šprica, boca od alkohola…
– Groblje. Prestrašno. Dali su nam iz Grada ključ da uđemo dolje. Bili su nalazi, kartoni od ljudi na podu. Rupa na stropu, visjele su žice. Srećom je bila isključena struja. U jednu smo sobu čak stavili naše stvari, zaključali smo ih lokotom, ali ih kasnije nismo našli jer su neki ljudi promijenili bravu – upliće se Anka.
– Bilo je strašno. Čak je bio i pas unutra. Sve smrdljivo. Ma nema usporedbe – veli.
Kava i pecivo od štićenika
Uz dodatnih 200 kvadrata, koliko je potrebno ‘Anđelima’ za rehabilitacijski centar, uz ovih 400 dobivenih, osobe s teškim invaliditetom na jednom mjestu imale bi sve vrste terapije, rad s psiholozima, sociolozima, defektolozima i logopedima kao i ultrazvuk, edukacijsku sobu za učenje samostalnog života te slanu sobu. Poseban prostor imao bi i svaki putnik namirnik koji bi mogao popiti napitak ili kušati kakvu deliciju u režiji baš štićenika centra.
Bude li gradske volje i dobrote svih nas s otvaranja rehabilitacijskog centra ‘Anđela’ medijske ekipe mogle bi izvještavati već krajem iduće godine, a bit će to još jedna sitnica koja život znači i osmijeh koji nema cijenu. Suze i sreća sve u jednom.
U vremenima ‘nove normalnosti’ iza ovog našeg normalnog stoji toliko ljubavi, poštovanja i zahvalnosti. Toliko neizrečenih riječi i zagrljaja koji se nisu stigli dati.
Za svaku obrisanu suzu, za svaku riječ utjehe. Jer dok oni šute, roditelji ne odustaju. Roditelji su njihove ruke, noge, ali i njihov glas.