“Strašno je što ljudi prosvjeduju, a mjerodavni misle”ajde, igrajte se vi demokracije, a mi ćemo raditi što hoćemo!”

Radnici kaštelanskog Adria čelika više od tjedan dana prosvjeduju u šatoru nasuprot željezare zbog neisplate plaća. U šatoru ostaju barem do navečer do kada čekaju potvrdu da će im biti isplaćena plaća za prosinac, što je preduvjet za početak pregovora. Nakon što sjednu za stol s vlasnikom, kaže sindikalist Joško Franić, najprije će morati definirati iznose plaća jer su dobili obračun na minimalni iznos što nije bilo dogovoreno.

– Tek nakon toga možemo razgovarati o novim ugovorima, s tim da ćemo tražiti još dvije plaće idući tjedan. To je ujedno i preduvjet da se spriječi stečaj. Ako vlasnik to ne prihvati onda mu ide stečaj jer je krajnji rok za sazivanje stečajnog ročišta 8. lipnja – kaže Franić.

Radnici Adria čelika su se podijelili u tri smjene i dežuraju u šatoru cijeli dan, a iako je na početku njihova prosvjeda bilo govora kako će im se pridružiti i radnici Kaštelanskih staklenika koji se nalaze u sličnoj situaciji, do toga ipak nije došlo. Naime, nakon što je krajem prošlog tjedna proglašen stečaj nad Kaštelanskim staklenicima svratili su do radnika Adria čelika i pružili im potporu, ali s njima nisu ostali. 

Psihologinja dr. sc. Mirjana Nazor pojašnjava kako postoje dva moguća razloga zbog kojih u novije vrijeme nedostaje radničke solidarnosti.

– S jedne strane mi se čini da su ljudi možda već umorni od vlastitih problema, kao da su iscrpili svu snagu i energiju i nemaju više za drugoga jer se toliko brinu o vlastitom opstanku i vlastitim poteškoćama na poslu i u obitelji. Iscrpe sve svoje resurse i nema više snage za pomaganje drugome. S druge strane, postoji i objašnjenje da su ljudi shvatili da sve ta okupljanja i protestiranja na kraju ispadnu “svi laju, karavana prolazi”. Mi se skupljamo, pokušavamo, ali nitko nas čuje. Zapravo, formalno čuju, ali nikome nije stalo i nitko ništa ne poduzima. Ljudi se onda s pravom pitaju čemu se onda okupljati, uzrujavati se i trošiti energiju kada znaju da je rezultat nula. Taj osjećaj bespomoćnosti je nešto najgore što se može javiti i ako je to prisutno u ovom slučaju onda je to jako loše – kaže Mirjana Nazor.

Da bi nestao osjećaj da se ništa ne može promijeniti, dodaje ona, neophodno bi bilo da barem u nekoj firmi ili nekom okruženju radnici uspiju nešto ostvariti i dogovoriti se s mjerodavnim osobama.

– Da se vidi da ipak postoji tračak nade, da još ima smisla i da još ima ljudi kojima je stalo i koji su voljni krenuti u neke promjene i neke akcije koje će promijeniti situaciju, ali sve dok oni koji su mjerodavni i koji u rukama zapravo drže živote svojih radnika ne promijene svoje ponašanje, bojim se da će taj osjećaj bespomoćnosti i dalje biti prisutan – tvrdi ona.

Situacija je slična i kada su u pitanju neki drugi prosvjedi koji ne moraju imati vezu s ugroženim radničkim pravima. Iako se ljudi okupe i jasno iskažu nezadovoljstvo teško da uspiju išta zaista i promijeniti. 

– To je zapravo naličje demokracije. Imaš osjećaj da nešto možeš jer ti dozvoljavaju da vičeš i da protestiraš, ali je sve to zapravo pucanj u prazno. Neko vrijeme su ljudi vjerovali i bili su jako zadovoljni što smiju izaći i protestirati, ali su onda vidjeli da od svega toga nema ništa, da je sve to jalovo. To što ti vičeš, a drugi misle “ajde, ajde igraj se ti demokracije, a mi ćemo raditi što hoćemo” je strašno i bojim se da ova politička garnitura nije u stanju i nema više vremena ništa bitno mijenjati – zaključuje ova poznata splitska psihologinja.