Debata Milanovića i Plenkovića – Predstava po mjeri parcijalnog interesa

Debata oko čije su se navodne važnosti plele niti beskrajnog argumentiranja u dijelu medija napokon je gotova, i sad su neke stvari koje smo mogli naslutiti mnogo vidljivije nego što su bile.

Recimo cirkusko-opsjenarski karakter debate, koji je nametnut samom njenom strukturom. Veliki broj vrlo preciznih pitanja o krajnje širokoj tematici koja se sudionicima debate unaprijed dostavljaju, uz dopuštanje kandidatima da za odgovore koriste šalabahtere svela je bit cijelog ovog procesa na jednu dimenziju – na nadmetanje u pripremi što kvalitetnijih šalabahtera i što boljem njihovu prezentiranju, prenosi Večernji.

U prvom dijelu ovog nadmetanja Plenković je unaprijed imao veliki hendikep kad se zna da Milanoviću pozadinski tim odavno priprema šalabahtere čak i za elementarno vođenje sastanaka, gdje SDP-ov lider mora uz brojčanu oznaku točke dnevnog reda “za svaki slučaj” imati i slovni opis brojke. Dosad su Milanovićevi pomagači bez sumnje postali veterani produkcije šalabahtera, a kako je za Plenkovića ovakav način igre sasvim sigurno novost, mogao se samo nadati da će u drugom dijelu, prezentaciji, biti dovoljno uvjerljiv da održi ukupni rezultat u nekoj ravnoteži.

Govori li nam već to da je od začetaka ideje o njoj smisao ove debate uvijek isključivo bio u tomu da se njome zadovolje Milanovićeve privatne i parcijalne, osobne političke potrebe, a ne interes javnosti? Jer upravo je Milanović prekaljeni šalabahter-maher, pa se pretpostavljalo da će dominirati u situaciji u kojoj su šalabahteri presudni, a opsjenarstvo je, znamo, jedini sadržaj SDP-ove politike još negdje od 2014. kada  su definitivno odustali od bilo kakvog konkretnog vođenja politike, a koji je najbolje rezimiran u sad već čuvenoj Milanovićevoj koncepciji “i da ništa ne radimo, nešto će se dogoditi”.

Da je HRT htio zadovoljiti interes javnosti, najmanje što su trebali napraviti je potruditi se da prema toj javnosti budu pošteni. A to se moglo i na jednostavne načine. Zamislimo da pitanja nisu bila unaprijed poslana kandidatima. Tad bismo svi mi znali koliko znanja i interesa imaju potencijalni premijeri o spektru tema. Tako bismo dobili i sasvim istinitu informaciju da oni niti ne mogu imati detaljne odgovore na onako detaljna pitanja kakva su dobili: no prikazana razina njihova općeg znanja o pojedinoj temi, jedina razina koja je realna za funkciju premijera-integratora svih procesa u vladi, dala bi nam vrijednu i istinitu informaciju o njihovoj kompetenciji i interesima. Stvarnoj kompetenciji, a ne šalabahter-kompetenciji.

Zamislimo nadalje da je oponentnima bilo dopušteno da sami odaberu suradnike koje će sa sobom dovesti u studio kako bi im pomogli u odgovaranju na specifičnija pitanja. Javnost bi dobila drugu istinu: da širok spektar složenih državnih pitanja uspješno može rješavati samo dobro složen i još bolje koordiniran multidisciplinarni tim. Ali HRT je, kako smo već rekli, bila orijentirana na laž, na opsjenu točno po mjeri spina koji već dulje vrijeme uporno prezentira Milanović i SDP: da vladu može voditi samo “jaki” premijer, superheroj koji o svemu zna sve, i koji je u stvari jedina bitna osoba ne samo u državnoj vlasti nego i u cijeloj državi. Inicijatore i glavne propagatore ove predstave očito nije smetala ni činjenica da se mehanizmi takve opsjene tj. laži kroz šalabahtere razotkrivaju pred očima cijelog gledateljstva; očito su ocijenili da je estradni dojam, medijski efekti koje dramatski elementi laži ostavljaju na javnost bitniji od jednostavne logike koja laž razotkriva. Tj. još jednom su pošli od temeljne pretpostavke da su hrvatski birači iracionalna nepametna masa, “stoka sitnog zuba”.

Kako daleko kod nas iracionalnost može ići najbolje se vidjelo kroz pro-milanovićevski dio medijskih post-festum analiza, gdje se “elaborira” kako je Milanović pobijedio u duelu zato što je agresivnije i konkretnije pričao o nekoliko pitanja vezanih za proračun i poreznu politiku. Milanović je u debati i izrijekom pokušavao nametnuti tezu kako je on o proračunskim i ekonomskim pitanjima kompetentniji od takmaca. To je ponovio toliko puta da se stekao dojam kako mu je ta teza osnovni sukus debate. Kolika je ta cijela argumentacija apsurdna znamo već kad se prisjetimo da ni Milanović niti Plenković nemaju apsolutno nikakvih kompetencija ni referenci u ekonomskim pitanjima, te dokazivanje tko je veći stručnjak u oblasti u kojoj nijedan od njih nije niti na razini početnika izvodi se isključivo, kako smo već spominjali, iz kvalitete šalabahtera koje su sa sobom donijeli.

Plenković se jasno odmaknuo od osnovne teze koja je nametnuta kroz cijelu strukturu i sadržaj debate time što je kroz cijeli razgovor govorio “mi” i pozivao se na stranačka tijela HDZ-a, i time kontrirao neprestanom Milanovićevu “ja pa ja”.

Naravno, postavlja se pitanje kako je koncepcija cijele debate mogla biti  toliko pro-milanovićevska kada znamo da je HDZ na televiziju lansirao “svoje” urednike zahvaljujući SDP-ovu zakonu koji je tako nešto omogućio? Možda baš iz razloga koji je već bio spomenut, pretpostavke da je ova debata od svojih početaka krojena “na sliku i priliku” Milanovića; nakon što ju je Karamarko odbio, preležala je u ladicama cijeli kratki mandat sadašnje vlade, da bi sad bila naglo izvučena. Plenković si nikad nije mogao dopustiti da oko ove debate puno taktizira iz svima poznatog razloga: zato što je upravo njegova sposobnost da se s ovakvom debatom nosi bila njegova glavna ulaznica za poziciju vrhovnog HDZ-ovca. Svaki pokušaj eskivaže smatrao bi se prijevarom čak i unutar HDZ-a. Možda je iz istog razloga Milanović toliko inzistirao da se debata održi što prije, kako bi smanjio mogućnost HDZ-ova “utjecaja” na urednike koji bi onda možda drukčije izbalansirali cijelu koncepciju.

Koliko su daleko išle “programirane” ambicije ove koncepcije dobro se vidjelo u završnom dijelu debate. Čini se sasvim jasnim da je debata bila preduga i da je njezina duljina “udavila” većinu gledatelja, i zadnji dio debate se najviše doima kao “vrijeme produžetaka” za Milanovića, gdje će pokušati isprovocirati i uvrijediti protivnika do te mjere da ton dođe u Milanoviću tako drag modalitet grubog sukoba.

No ništa od toga nije uspjelo, i možemo slobodno reći da Milanović nije bio ni blizu osnovnog očekivanog strateškog dobitka: da snažno omalovaži i izblamira protivnika. Plenković je prikazao stamenu čvrstinu, sposobnost odbijanja i najgrubljih napada, a i obrambeni mehanizam koji je po svemu sudeći spontano razvio, blago cinični smijeh kao odgovor na najgrublje Milanovićeve napade, omogućio mu je da potpuno izbjegne srozavanje diskusije na “standardnu” Milanovićevu razinu i ton, kakav znamo već godinama.

Ne treba zaboraviti spomenuti još jednu laž koju je HRT servirao cjelokupnom gledateljstvu. Iako su HDZ i SDP nesumnjivo najveće hrvatske stranke s podrškom mnogo većom od one koji imaju drugi, HRT je potičući obećanja potencijalnih premijera u potpunosti zanemario činjenicu koju trenutno daju sve relevantne ankete, a to je da nijedan od njih neće biti u mogućnosti sam sastavljati vladu. HRT je silom svoje medijske snage pokušao utuviti u glavu svim potencijalnim biračima da su jedino važni HDZ i SDP iako ih izvještaji “s terena” jasno demantiraju. U tom smislu, MOST-ove javne kritike su po našem mišljenju i preblage u odnosu na štetu koju na ovaj način radi HRT, štete koju stvara očito odustajanje od uloge javnog servisa koji je neutralan prema političkim strankama.

I cirkus je prošao, a to što se tek sada razotkrio kao cirkus ponajprije je krivnja Tomislava Karamarka i njegova nedostatka srčanosti za javni nastup. Kada vidimo da utilitirani smisao ovakve debate ponajprije nalazimo u unaprijed zadanoj koncepciji i režiji predstave, i kada znamo da su medijske kuće krajnje sklone navijačkom pristupu u odnosu na pojedine političke opcije, onda se možemo samo nadati da se ovakve predstava neće ponoviti sve dok ne prestane biti cirkus, tj. dok se ne pojavi medijska kuća dovoljno profesionalna i neutralna da osmisli debatu koja će pravednije uravnotežiti razne političke interese sudionika, i tako ponajprije služiti interesu javnosti.