Sretan rođendan Splite: 104. godine ponosni i svoji!

Radnički nogometni klub Split danas slavi 104. godine postojanja. Upravo na današnji dan 1912. godine Šime Rosandić je u Plinarskoj ulici udario temelje splitskih Crvnenih. Klub s Parka mladeži je od tada preživio mnoge nedaće, a posljednjih godina bilježi svoje najsvjetlije trenutke. 

Ovaj put Vam rođendansku čestitku donosimo iz pera jedno strastvenog navijača Crvenih. Ovako je on svom klubu čestitao 104. rođendan: 

Još jedan rođendan kluba, još jedna klupska Crvena fešta. Sto i četiri godine za sportski klub ogromno je razdoblje. Puno uspjeha i radosti, puno neostvarenih želja i tuge, prepuno emocija i uspomena. 

Povijest Crvenog kluba ne može se opisati uobičajenim klišeom, kako bismo opisivali neki „obični“ klub. RNK Split je u svom klupskom djelovanju bio zabranjivan i previše puta, sputavan u svakom segmentu, lomljen i kršen, oduvjek izložen zlonamjernim lažima i podmetanjima. Nije se savijao „kako vitar puše“, nikada nije osluškivao takt vlastodržaca i „klizio niz dlaku“. Kontra svake nepravde, za prava svakog čovjeka. Za radnika, težaka, za studenta ili domaćicu. Za nas. Klub čine ljudi, njegovo članstvo, uprava, igrači, navijači, simpatizeri… Oni su krvotok, oni su um i snaga. Od osnutka kluba 1912. članstvo Splita djelovalo je iz ideala – prema čovječnosti, pravdi, jednakosti. I od samog početka to članstvo je bilo progonjeno, a klub redovito zabranjivan. Države su se mijenjale, društveni sustavi su se mijenjali, vladari su se mijenjali. Svima njima je bilo jedno zajedničko – nastojali su zatrti svaki njima nepoćudni oblik djelovanja. 

Zabrana Anarha, Juga, Slavije, Splita, Borca, Dalmacije, Haška, Splita… bila je kontinuirani oblik obračuna s idejom poštenja, idejom kolektivnog napretka. Ipak, slobodarski duh splitskog radništva nije mogao slomiti nikakvi birokrat u kancelariji, nikakav policijski apartčik, nikakav politički podobnik. Radnik ima „tvrde ruke“ i još tvrđu šiju.

Uvjeti djelovanja kluba u njegovoj povijesti, konstantna nesklonost i mržnja vladajućih struktura samo je djelomično omela uspjeh Crvenih. Možemo pretpostaviti koliko bi još uspješniji bio Jug (prvi prvak Splitskog nogometnog podsaveza) da nije 1921. zabranjen? Možemo zamisliti da bi splitski radnik i težak izgradio svome Jugu nogometni teren, isto kako je 1926. izgradio takav teren svom Borcu. Možemo pretpostaviti da bi sportske uspjehe Jug nastavio jednako kako je i uspješan bio Split, Borac i (opet) Split. Split koji je tri puta tijekom 30-ih godina 20. stoljeća igrao u tadašnjem prvoligaškom rangu, skupa sa Hajdukom, Građanskim , HAŠK-om, Concordijom… 

Sudjelovanje članstva Splita u Drugom svjetskom ratu donijelo je i previše ratnih strahota, trauma, smrti… Prvi splitski partizanski odred je samo jedna tragična epizoda stradavanja Splitove mladosti. Strijeljanja, prebijajanja, interniranja bila su tih teških godina učestala i sasvim uobičajena. Čak 130 članova predratnog RSK Split izgubilo je svoj život u Drugom svjetskom ratu.

Obnovljen iza rata, Split nije dugo potrajao. Na silu ugušen, fuziran sa gradskim rivalom Hajdukom. Radi ljutnje tadašnjeg moćnika. Nije bitno koji je društveni sustav i uređenje, nije bitno koja je država. Vlastodržac je svaki isti. Članstvo kluba nije pokleklo. Opet novo ime kluba, opet iz početka. 1953, vraća se ime kluba „jer su sazreli uvjeti“?!  I od tada, pa do danas, uvijek „hod po trnju“. Uvijek suočeni sa podmetanjima, lažima, nepravdom. Svih 104. godine prepunih borbe zaradnička prava, za potlačenog Za nas!

104 godine ponosni i svoji!