Hodočasnici dolaze u Sinj: “Tražimo utjehu kod Gospe! Put je dug, ali doživimo duhovno ispunjenje!”

Vremenske neprilike uvelike su poremetile da mnoga mjesta u sinjskom parku, ali i oko samog Svetišta postanu “postelje na otvorenom” kako se dalo vidjeti prošlih godina, ali mnogi su, s istom željom, zaklon pronalazili u unutrašnjosti Svetišta i na svakoj slobodnoj natrkivenoj klupi.
Mnogi su baš taj dugi put posvetili na čast Gospi, tražeći posebnu milost, ali, kako kažu, svako pitanje o osjećajima koji naviru nakon puta je posve bespredmetno.

Već od ranog jutra krenuli smo u obilazak užeg centra grada gdje je pristizao znatan broj hodočasnika iz cijele Dalmacije, Hrvatske, ali i susjedne Bosne i Hercegovine. 

Na početku smo naišli na tri sestre – Vesnu, Marijanu i Božanu Vrselja iz Livna koje su i ove godine u Sinj došle pješice. Put nije bio težak, rekla je Vesna, iako je jedna od sestara i u kolicima. Poseban je osjećaj stati pred lik Gospe, kaže nam:
– Krenuli smo jučer i bilo je odlično. Malo su nas poremetile vremenske neprilike, ali uspjeli smo. Za Sinj nas vežu tradicionalni i vjerski osjećaji, a ovo je peti put kako dolazimo skupa, nas tri sestre, pred Gospu od koje tražimo utjehu – ustvrdila je Vesna.

Na hodočašće je biciklom stigla grupa mladića iz Livna, a jedan od hrabrih biciklista bio je i Tedi Penjak. U Sinju je bio sa svojim prijateljima – Ivanom Galićem, Josipom Križanom i Franom Totom, a posebno je bio ponosan Tedijev otac Slaven jer je ovaj mladi Livnjanac prvi puta stigao biciklom u Marijin grad:
– Kada si s društvom onda ti vrijeme brzo prođe, put je bio u redu, a vrijeme nam nije poremetilo planove. Ovo mi je prva godina da dolazim ovdje i stvarno je lijepo, neopisiv osjećaj – kaže Tedi.

Među onima koji su sklonište našli pod natkrivenim ležećim prostorima bila je i skupina mladih iz Livna, a najodvažnija da stane pred novinarske uređaje bila je Martina Mišković:
– Krenuli smo oko 23 sata, a put nam je prošao bez većih poteškoća. Ovo mi je treći puta u Sinju kako dolazimo u sličnom sastavu. Nakon ovog hodočašća se osjećam ispunjeno, čovjek nekako promisli o sebi, o svim postupcima i ljudima oko sebe – rekla je Martina, a sramežljivo se društvo ipak odvažilo namjestiti pa uz govorni trag dopustiti da zabilježimo i onaj slikovni.

Zanimljiv dizajn majica i natpis posvećen Mariji privukao je pozornost na hodočasničku skupinu iz Prologa. Obitelji Budimir i Rosić sreli smo u odmoru nakon dugog puta, a 38 kilometara duge staze među redom društva srednjih godina prevalio je i 10-godišnji Mirko Budimir.
– Radimo i živimo u Zagrebu, ali svake godine, kako je otac podrijetlom iz Prologa, stižemo ovdje u Sinj. Mene ovdje, baš zbog očeve djedovine, vežu jaki osjećaji, a iz godine u godinu sve i više emocija. Put je bio težak jer nas je snašlo strašno nevrijeme, ali sve bliže Sinju su i uvjeti bili bolji – kazala je Ivana Budimir.

Iz livanjskog su kraja Gospi Sinjskoj hodočastile i dvije mlade djevojke – Petra Zvirac i Marija Vidović. Uz ponešto poteškoća sretno su stigle u Marijin grad:
– Kiša nas je uhvatila na Dinari, smočili smo se jer nismo imali kabanicu ni kišobran, ali hvala Bogu smo sretno stigli u Sinj. Ovo mi je drugi put kako hodočastim, stvarno je predivno i pokušat ću svake godine dolaziti ovdje. Dobiješ pravo duhovno ispunjenje. Moja prijateljica je prvi puta hodočastila, njoj je sigurno bilo teže, ali sve u svemu smo zadovoljne – rekla nam je Petra.

Sličnih su razmišljanja bili i Ana Rimac, Kristian i Matea Damjanović te Ivan Kujundžija koji su bili od tek rijetkih koji su pod stoljetnim stablima sinjskog parka potražili kratak odmor. Svi su bili složni u jednom – bez obzira na put, dolazak pred mili Gospin lik nešto je što daje novu snagu.

Redom mlađe društvo imalo je i nešto starijih predstavnika pa je tako, na ležaljci u sinjskom parku, odmor nakon hodočašća potražila i obitelj Kasalo – Filip, Finka i Ljuba, a snage za podijeliti osjećaje prema Sinju imao je “blažen među ženama” – sugovornik Filip:
– Put je bilo malo kišovit, ali što je tu je. Od 1974. dolazim u Sinj, ovo mi je šesnaesti put kako sam ovdje. Za Sinj me uvijek vežu neki lijepi osjećaji, a Gospi se utječem s molitvama za svoju obitelj i bližnje – ustvrdio nam je Filip.

Iz daleke, pak Australije rodbinu je okupio Ivica Marijanović. Iako je bio “glavni krivac” za ponovni dolazak u Sinj s ponosom, kaže, vežu ga prelijepi osjećaji za ovaj kraj:
– Svi smo podrijetlom iz ovih krajeva i iznimno sam ponosan što smo na blagdan Velike Gospe baš u Sinju. Ovo nam je drugi puta, ali prošlo je mnogo godina od tog prvog puta. Molitva za obitelj, zdravlje i sreću je ono što sam stavio pred Gospu – rekao je Ivica i stao u sredinu rodbinske slike koja će, zasigurno, naći mjesto i u obiteljskom albumu.

Za kraj sinjske priče hodočasnika zanimljivo društvo sreli smo pred crkvom Gospe Sinjske. Vidno umorni, teška koraka, ali je, nekoliko riječi, o njihovim osjećajima prema Majci iz Sinja kazao Zvonimir Čavka:
– Dolazimo iz Kijeva, 55 kilometara puta smo prevalili. Bilo je teško, ali ovo je jednostavno život, ovo je sve, tu je naša Gospa. Dolazimo dvadeset godina uzastopce u Sinj i molimo Gospu za milost – zaključio je Zvonimir uz želje da svi hodočasnici pred dragim pogledom Gospe Sinjske pronađu utjehu, a put, koliko god bio težak i s puno prepreka, bude nova snaga za daljnje uspjehe i životne izazove.