Jedva četvrtina Splićana je izašla na izbore. Jednima je vruće, drugi su se razočarali, a ima i onih koji demokraciju dišu punim plućima

Kakav će bit naš budući Split, veliko je pitanje. Navukli smo se na turizam, a onda kada u vrijeme pandemije nisu došli furešti, izgubili smo svaki smisao života. A čini se kako smo ga izgubili puno prije. Problemi su, zapravo, dosegnuli toliko dno da zapravo i jedan mandat poteštata nije dovoljan za dolazak do te željene “pozitivne nule”. 

U razvalinama življenja došli smo do situacije da jedva četvrtina Splićanki i Splićana žele odlučivati jer “možda se nešto promijeni”, a one tri druge četvrtine ionako znaju “da će političari gledati samo o zaradi u svom džepu”.

Popunili se štekati, otvaraju restorani, šupe postaju apartmani s četiri zvijezde, a Split tone pod nebrigom građana i na desetke gorućih tema koje trebaju “ad hoc” rješenja. Sad i odmah. Možda je oduvijek tako bilo, ali ako je ikad bilo tema za bučenje onda je to u ovo naše doba. Kad mozak procvrči, još i više. 

Načini na koji se pokušavaju riješiti problemi su krajnje neozbiljni, poput avanture s Kopilicom ili s metroom. 

Ali…

– Pa penzije su male, sve je skupo i šta drugo da vam kažem. Još ne kupim boce, ali bit će, bojin se, i toga.

– Nismo izašle, ne pratimo ništa pa tako ni to. A jesam li razočarana? Jesam, i to cjelokupnom situacijom. Greška je što se više ljudi ne interesira za to jer bi nam bilo drugačije, ali kako je tako je. Eto, ja prva – iskrena je Maja (26).

Nekako kao da se u sjećanje vraća izjava jednog političara od prije nekoliko dana kada je fjaka ušla kao riječ u diktafon, dok pokušavamo ispitati “stanje nacije”.

– Nisam izaša na izbore, litnji je dan, bili smo na plaži… Bio sam lin, nije mi se dalo, a prvi je put da nisan izaša birat – govori Ante (36) dok gura dječja kolica.

Na klupi na Rivi sjedi iskusni trojac jasnog stava.

– Na izbore treba izać, a onaj ko ne izađe, triba mu zabranit zdravstveno il nešto drugo… Pa bi vidili kako bi 80 posto ljudi glasalo – veli Mate.

Ubacuje se i Zvonko.

– Nevjerojatno. Neće da izađu, a onda kasnije plaču…