Među etabliranim glumačkim imenima nagradu je osvojio 24-godišnji Dalmatinac: Upoznajte talentiranog Eugena Stjepana Višića!

Dalmacija je oduvijek disala umjetnost. Brojni su velikani hrvatske umjetničke scene iznjedrili upravo iz ovog našeg područja te su ostavili neobrisiv trag, a neki od njih zauvijek ćživjeti među nama. S novim naraštajima dolaze i neki novi, mladi umjetnici čije ćemo radove i uloge tek pamtiti. A jedan od njih je, 24-godišnji Eugen Stjepan Višić, mladi glumac, koji je osvojio prvo mjesto na 1.Zagrebačkom festivalu monodrame.

Među poznatim etabliranim glumačkim imenima, žiri je odabrao upravo njegovu autorsku predstavu ‘Ljubavno pismo ili ljubav koja se nije dogodila. Još’ koja progovara o vječnoj temi – ljubavi. 

Poezija Pabla Nerude, Jacquesa Prevertova, Charlesa Bukowskijeva, uz autorske tekstualne interpolacije, glumačku strast i talent, oduševila je povjerenstvo koje je za Višića imalo samo riječi hvale.

Tako je najmlađen u konkurenciji, pripala nagrada zlatna krila, koju ni sam Eugen nije očekivao.

– Uopće nisam razmišljao o pobjedi. Rekao bih da nisam ni pomislio. Dovoljno mi je bilo što sam ušao u uži izbor i za mene je to već značilo veliki uspjeh. Pored velikih etabliranih glumačkih imena, ja nisam imao nikakvu produkciju iza sebe. Nagradu uzimam kao potvrdu da sam nadobrom putu.

Tim povodom, odlučili smo popričati s Eugenom, njegovim budućim planovima, glumačkoj sceni u Hrvatskoj i kako je uopće znao da je gluma ono čim se želi baviti.

Kako si znao da je gluma ono čime se želiš baviti?

– Nisam siguran znam li još uvijek jesam li se ja odlučio za glumu ili se gospođgluma odlučila za mene. Nikada to nije bila svjesna odluka. Za mene je to bio prirodni tijek događaja, nešto što se podrazumijevalo. Ona je bila moj bijeg i utočište. Otvaravši dijalog s njom, dolazio sam sve više do sebe. Još kao dijete imao sam priliku raditi s Jovicom Škarom, našim velikim umjetnikom i pedagogom koji je na sebi svojstven, znalački poseban način u meni otkrio taj glumački impuls.

Što je za tebe gluma i koliko je zahtjevno biti glumac?

– Gluma je za mene naprosto igra (kada su posloženi svi preduvjeti za tu igru). Sam rad na ulozi je neprestana potraga za istinom. Podrazumijeva konstantno „kopanje” po sebi, sa sobom nosi puno upitnika, preispitivanja, traženja. Ponekad znaš zapasti u neki kanal iz kojeg ne vidiš izlaz. Te vrste „kriza” su najzahtjevnije jer ih sa sobom nosiš za laku noć i dobro jutro dok napokon taj kanal ne probiješ. A kad uspiješ, vjerujte mi na riječ kad vam kažem da je to najbolji osjećaj! Ako dođem do toga, onda sve ide s lakoćom i tada nastupa prostor igre.

Iz perspektive mladog glumca, Višiću smetaju trendovi poistovjećivanja uspjeha i novca, posebno u glumačkom svijetu što ponekad ne stvara sliku o glumcima kakvi oni uistinu jesu.

– Generalno ne znam kakva je slika o glumcima, ali ono što znam je da nažalost sve višživimo u društvu gdje se slika i vrijednost vrednuju kroz prizmu materijalnog. Smetaju mi trendovi gdje se uspjeh i novac poistovjećuju.

Osvojio si prestižnu nagradu na prvom Zagrebačkom festivalu monodrame, a tek su ti 24 godine, još si student. Kakav je osjećaj pobijediti, među svim tim glumačkim imenima?

Kakav je osjećaj pobijediti? Pa pobjednički! hahaha Šalu na stranu, na festival nisam gledao kao na nešto natjecateljskog karaktera. Smatram da je u umjetnosti dozvoljena jedino kompeticija sa samim sobom. Iznimna je čast uopće biti u društvu s takvim imenima, pogotovo za mene koji sam na samim počecima. Nagradu uzimam kao znak i potvrdu da sam na dobrom putu.

Kažu da je monodrama najteži dramski oblik za glumca. Kako to da si se tako mlad odlučio baš za monodramu?

– Znate kako mi u Dalmaciji učimo plivat? Učimo tako što nas roditelji bace s 3,4 godine u more. Vjerujem da sam s ovim odgovorom sve objasnio.

Možeš li nam ukratko objasniti na čemu se predstava temelji. Koliko mogu zaključiti bit svega je ljubav?

– Tako je, monodrama „Ljubavno pismo ili ljubav koja se nije dogodila. Još.” poetski je kolaž koji propitkuje to vječno i univerzalno pitanje ljubavi. Ljubav je to u svim svojim manifestacijama, fazama i projekcijama, ljubav koja je istovremeno i tako stvarna i tako nestvarna. Sam rad na predstavi pomogao mi je zatvoriti neka moja poglavlja. Zahvalan sam svojim prijateljima i kolegama koji su zajedno sa mnom taj proces i stvarali, a to su redom: dramaturginja Ivana Vuković, redateljica Kristina Grubiši glumica Josipa Anković.

Eugen je položio diplomski ispit iz glume u klasi redatelja Krešimira Dolenčića, a još uvijek se bavi pisanjem diplomskog kao i pripremom diplomskih ispita iz govora i pokreta. Trenutno igra u

predstavi ‘Robin Hood’ redateljice Ive Srnec u Dječjem kazalištu Dubrava, a u procesu realizacije je i igranje već spomenute monodrame u prostorijama scene Ribnjak.

Uskoro se sprema i projekt sa Satiričkim kazalištem Kerempuh?

– Radim na tekstu „Hrvatski kralj samopomoći“ talentirane mlade dramatičarke i spisateljice Dine Vukelić, a premijera bi trebala biti sredinom listopada u Satiričkom kazalištu Kerempuh.

Čujem da si snimao nešto i za Netflix. Kakvo je iskustvo? O čemu se radi, ako smijemo znati?

Mala uloga, ali golemo iskustvo. Ne mogu vam puno otkrivati.

Kakva je situacija po pitanju mladih glumaca u Hrvatskoj? Je li teško naći angažmane, probiti se na domaću glumačku scenu?

– Bivša država je s pet puta većom populacijom imala gotovo jednak broj Akademija koliko i mi sada. To je odgovor sam za sebe.

Kakvi su planovi za budućnost? Vidiš li se u Hrvatskoj ili ipak negdje vani?

– Što se tiče budućnosti, ne gledam puno unaprijed. Pokušavam što višživjeti u trenutku. Jedinošto bih želio od budućnosti je zdravlje i sreća mojih bližnjih ljudi. To je jedina stvar o budućnosti o kojoj razmišljam.

Dobra stvar je među glumcima što se kolege iz Dalmacije međusobno podržavaju i druže te stvaraju prijateljske odnose koji im olakšavaju u suradnji.

– Kad upišeš Akademiju, boraviš cijeli dan u toj zgradi. Okružen si s još 11 ljudi. Postajete jedna homogenizirana skupina. Ako tome dodamo okolnost odlaska iz obiteljskog doma i činjenicu da imate 18 godina. Jasno je da tražiš nekog sebi „poznatog”, „bliskog”, nekog tko prolazi istu ili sličnu situaciju. Pri tome su priče o razlici u mentalitetu ispravne.

O nedostajanju Dalmacije i njegovog rodnog mjesta, Trogira, Višić kaže kako nema puno vremena za dolaske kući, ali onda kada dođe to iskoristi na najbolji mogući način. Po pitanju splitske glumačke scene ističe kako je u Splitu sve više mladih talentiranih glumaca.

– S obzirom da zadnjih godina i nemam baš puno vremena za dolaske, svaki mi dolazak u Trogir i Split obilježi neka lijepa reminiscencija i uspomena. Nažalost, od upisa Akademije u Zagrebu nisam imao prilike raditi u Splitu nijednu predstavu, ali ono što vidim jest da je splitska scena prepuna mladih, talentiranih glumaca. Događa se jedna smjena generacije i mislim da to prolazi vrlo uspješno. Split i Dalmacija su oduvik bili poznati kao nepresušan izvor talenta i to se nije promijenilo.

Sama budućnost Eugena puno ne brine jer je on od onih koji vole živjeti ‘sada’ i dati najbolje od sebe. Ono što je sigurno da nepokolebljiv duh ovog 24-godišnjrg Trogiranina ne može ništa zaustaviti. Pred njim je još puno uloga, a zasigurno ćemo u budućnosti itekako čuti za njega jer se talent oduvijek prepoznaje.

POSLJEDNJE DODANO: