Zaštitnica baštine Manuela objavila “Okrušku rič-ričnik okruškoga govora”

Kao dijete Manuela Bareta Buličić je voljela učiti, a nije
joj loše išla ni glazbena kultura, svirala je nekoliko instrumenata, plesala
je, upijala knjige svih žanrova, ali i uvijek pisala neke vlastite zapise.
Zapisi su uvijek bili na “okruški“, jer je to njen prirodni govor, u Okrugu se
i rodila. S vremenom postaje inženjerka građevine, radi u osiguranju, bori se
za život, ali istinsku ljubav prema životu nikada nije izgubila. Primila me u
stan gdje smo praktički na ulazu nazdravile rakijom od mareličine šljive.
Nesebično mi otkriva tajne recepta dok iz kuhinje iznosi nekoliko vrsta kolača
koje je sama pekla. Da, obožava i kuhati. No žene kada se nađu, ma iz koliko
god različitih svjetova bile, uvijek imaju o čemu pričati. No ipak smo odlučile
izmjenjivati recepte i raspravljati o zavjesama nekom drugom prilikom,
fokusirale smo se na njen rječnik koji uskoro izlazi iz tiska i nosi naziv “Okrušku rič- ričnik okruškoga govora”.

Kada ste osjetili da
trebate sakupiti stare riječi Vašeg Okruga?

Ne mogu se točno sjetiti prve zapisane riječi, ali znam koje
su bile prve mudre beside zabilježene. Ima tome više od trideset godina, kada
ih je izgovorila moja pokojna baka Matija, a glase: “Čerce nikad po muntanjan”,  što bi u prijevodu značilo “Nikad
stranputicom, uvijek pravim putem!” I druga: “Neka ti šuvro vavik pliva”, što bi
značilo “Budi ponosna i izdigni se uvijek iznad svake situacije!”

Nedavno su održane
dvije prezentacije prve Vaše knjige “Okruška rič- ričnik okruškog govora”.

Da, to ste dobro rekli, prezentacije. Prva je bila 07.11. ususret
Sv.Tudora, zaštitnika mjesta Okruk, a druga u Kneževu dvoru u Trogiru 22.12. Promocija
Ričnika će biti u mome Okruku  početkom
sljedeće godine, kada će Ričnik izaći iz tiska i moći će se nabaviti.

Koliko dugo ste
radili na knjizi i tko su bili Vaši izvori?

Dugo radim na ovom libru, a u zadnjih 7-8 godina vrlo intenzivno.
Riječi sam bilježila onako kako bih čula da se govori u obitelji i među
starijim ljudima. Najveću zahvalnost dugujem mome ocu Mati, Mati Baretinu
Cunovu, i materi Mariji, Mariji Katinini, koje sam umela oko riječi i izgovaranja
besidi.Oni su sve vižitali i begemali. Veliku zahvalnost dugujem i gospodinu Duji
Miše, profesoru Duji Kokinu -Glavarevu, koji je pregledao cijeli rječnik i dao
osobit doprinos oko nadimaka za okruška prezimena i okrušku toponimiju. Nadalje,
veliko hvala barbi Davoru Kuzmanić, Davoru Pelindrinu-Bilinu, koji bi me odmah
nazvao, čim bi se sjetio neke riči ili beside.

Kakve su reakcije
vaših bližnjih, prijatelja i njihovih roditelja koji su živjeli taj jezik?

Moram vam s radošću reći da su reakcije izvrsne i da mi pjeva
i duša i srce, a još više zbog toga što je okruški govor pretrpio mali utjecaj
štokavice i još se uvijek može čuti uglavnom kod starijih sugovornika.

Sada, kada ste
rječnik završili, možete li donijeti zaključak zašto je “okruški” govor tako
poseban?

U Okruku je tzv. kanonski akut (   ̏ ) nešto tromiji u izgovoru, pa se izgovara
( ˝  ) i rijetko ćete u ovom našem
području naići na takav način izgovora. U Okruku se, ja to volim reći, govoreći
piva i kad netko bukun jače progovori uvijek misliš da se netko s nekim svađa –
kara. Rječnik sadržava više od 6000 riječi, od kojih je veliki broj izvoran. Sadrži
900 izraza koji su se duperali posebno izdvojenih, a sigurna sam da ih kroz
objašnjenja riječi u rječniku ima još toliko. Ima oko 260 mudrih izreka, te
cjelokupna okruška toponimija, ali ne na način da bih točno prikazala gdje su
ta područja geografski, nego kako se ona u Okruku izgovaraju. Ljudi u
Okruku  su posebni i ovim svojim djelom
bi htjela potaći njihovu gordost!

“Okrušku rič-ričnik
okruškoga govora” ste posvetili svojoj babi Matiji i materi Mariji. Na prezentaciji
su se vidjele vaše emocije na taj spomen, što Vas je toliko dirnulo?

Emocije jednostavno nisam mogla zatomiti, jerbo bez moje
obitelji u kojoj su zajedništvo, domovina,domoljublje i zavičaj temeljne
vrijednosti i iz kojih sam crpila nadahnuće za ovo moje dilo i brez njik nebi
bila vo ča jesan! Pokojna baba Matija i moja mater Marija su bile i jesu dvije
posebne-jake žene koje bi i da kuća jema i višje od četiri kantuna sve držale. Na
poseban način su dotakle i dotiću moje žiće.

Tolika ljubav prema
baštini, na jedan način i umjetnosti, a nekako nespojivo s vašom strukom
inženjerke građevinarstva?

Na prvi balun bi se i učinilo tako. Međutim, gradi se i
stvara i u jednom i u drugom području.

Što može raditi žena
u HEP-u, a da nije šalter ili neki sličan naplatni posao?

Kao inženjer građevinarstva u mojoj Elektrodalmaciji gdje
radim u Službi za razvoj i investicije – Odjelu za investicije, organiziram
Interne tehničke preglede i radim na izradi troškovničke dokumentacije za sve
građevinske, geodetske i ostale radove za cijelo područje koje pokriva
Elektrodalmacija, a to je od Trogira do Metkovića.

Važna crtica iz vaše
biografije je i težak put do majčinstva. Možete li ukratko ispričati tu priču i
kako je to utjecalo na vas?

Da, moga dragog sinka Roka sam donijela na svijet u Petrovoj
bolnici u Zagrebu. Vjerujem da mnoge vaše čitateljice znaju za Petrovu i nadam
se da su kao i ja s osmjehom izišle iz nje. Boraveći svih devet mjeseci u
Petrovoj, znala sam da to moram i hoću izdržati. Ma zapravo sve životne težine
koje su me pratile uvijek sam koristila da bih se popela koju stepenicu više, da
bih bila još bolji čovjek. Moj sin danas ima 27 godina i završio je Ekonomski
fakultet u roku i radi pri rektoratu Sveučilišta u Splitu. Od početka je sa
mnom u stvaranju ovog Ričnika i dupera okruške 
riči skoro više nego ja sama.

Iako živite u Splitu,
često ste zapravo u Okrugu. Voli li Roko tamo odlaziti?

Volim onako u šali reći da sam okruški vikendaš, jer sam
skoro svaki vikend tamo. Živim u Splitu, ali sam dušom srcem i cilin mentalnin
sklopun tamo. Tako i moj Roko. Njegova draga Maja je iz Trogira,pa je više u
Okrugu i Trogiru nego u Splitu.

Vodite dosta aktivan
i dinamičan život. Osim što radite u Elektrodalmaciji,  usavršavate engleski i učite talijanski,
svirate harmoniku, pišete stihove i punite redove…gdje Vam je kraj?

Uvijek sam voljela raditi više stvari odjednom. Vidim da mi
danas sa 52 to još uvijek uspijeva. Učenje jezika sam sebi priuštila nakon dugo
vremena želje, a tek sam sada kada imam više slobodnog vremena to i realizirala
i to me ispunja posebnom radošću. Harmonika je moja ljubav iz djetinjstva.
Učila sam je svirati 7 godina kod pokojnog profesora Jerka Lukasa. Tu ljubav
sam naslijedila od oca Mate koji je također svirao harmoniku i u Okruku nije
bilo vjenčanja u prošlim vremenima gdje on nije bio glavni zabavljač.

Uskoro će “Okruška
rič-ričnik okruškoga govora” izaći iz tiska, ali koliko čujem Vi pišete i drugu
knjigu, o čemu će govoriti?

Druga knjiga je u izradi, a govorit će o starim okruškim
običajima i prijašnjem načinu života i bit će posvećena mojoj pokojnoj teti
Nediljki i ocu Mati, velikim težacima i usudila bih se reći malin-velikin
judima. Pišem i pisat ću na zavičajnom jeziku, jeziku moga Okruka, jer ga pod
svaku cijenu želim sačuvati od zaborava. Rekla sam mojim dragim Okručanima i
svima koji su zastali ili morebit 
ostali, da budu gordi što su sa tog prostora ili u Okruku žive i da svi
zajedno radimo na lipoti zajedništva!

Za kraj bih Vam citirala jednu crticu iz kolumne koja je
izašla u Glasu Okruka još 2006.godine i za koji se iskreno nadam da će ponovo
zaživjeti. Kolumna je naslova Kojun bandun – Kojom stranom i crtica iz nje
glasi:

“Tribamo bit složni i jedinstveni ne samo u svakon manjen
mistu, nego sve do najvišeg vrja…Nima sriće ako svakor vuče na svoju stranu.
Dogovor kuću gradi-rekli bi naši stari. Okričemo se nenavidni i po buri i po
jugu,tražeći pravi vitar za zaplovit, a nikako da vazmemo jidra i konope u
svoje ruke, pa ma koji vitar dunija… Kojun bandun ćemo krenit…? Ovisi samo
o naman. Jer,čakod radili i s kojun kod bandun krenili,neka je dobrobit mista i
ciloga naroda na prvomen mistu. I…, dok stavjamo znamen križa nase, istina je
da nan ruka gre na desno i na livo rame, ali na kraj vavik sklopimo ruke i
gremo naprid.”