KOMENTAR: Hajdukov bolan sudar s realnošću

Samo dva slabašna udarca u okvir, bezbroj loših dodavanja i još lošijih procjena pa uz to  manjak sreće i rezultat svega je bolan poraz Hajduka u Osijeku. Ako se od Rijeke izgubilo jer ima kvalitetu i bogatiji igrački kadar, u Gradskom vrtu su Bijeli doživjeli katastrofu, ne po rezultatu, ali svakako po dojmu. Odigrala je momčad Damira Burića daleko slabije nego u nekim prethodnim utakmicama, bez ideje, plana i s premalo igrača sposobnih odgovoriti zahtjevima utakmice. Osijek je uzeo sve što mu je Hajduk ponudio, unatoč lošoj situaciji u klubu domaći su izgarali na travnjaku, taktički nadmudrili Splićane i razbili iluziju da se Bijeli mogu boriti za titulu.

Da se Hajduk slabo nosi s agresijom znali smo otprije, a pokazale su to  i uvodne minute u Gradskom vrtu. Domaći su krenuli žestoko, pritisnuli Bijele i uskoro dobili prigodu da povedu s bijele točke. Arsenić je nadmudrio Milića, ušao pred njega i sapleo mu se pod noge, vidjeli smo mnogo sličnih duela koji su završavali penalom. Srećom, Lovre Kalinić je pročitao Lesjaka, pokazalo se kasnije da je samo odgodio vodstvo i pobjedu Osijeka. Obrana penala podigla je samopouzdanje kod hajdukovaca, ubrzo su se nametnuli, djelovali bolje od Osijeka. Potrajalo je to desetak minuta, novi problemi krenuli su s ozljedom Mije Caktaša. Pokušao je nastaviti s igrom, vagalo se nekoliko minuta hoće li moći ili ne, a za to vrijeme domaći su okrenuli inicijativu na svoju stranu. Srušila se igra Bijelih vrlo lako, vezni red nije mogao odgovoriti agresiji domaćih, zaustavljeni su Vlašić i Sušić pa je Hajduk ostao bez ideje i bez moći. Dopustili su Osječani Burićevim igračima da uđu u sredinu, zatvorili bokove i  čekali pogrešku te dočekali da razvuku obranu Bijelih na širokom prostoru. Zabio je Šarić, nije ni Kalinić svemoćan, a o zasluženosti vodstva Osijeka nema dvojbe.

Burićeva prva reakcija na odmoru bila je logična, Balić se ne snalazi u utakmicama koje se igraju u visokom ritmu i s puno agresije pa je ostao u svlačionici. Ušao je napadač Maglica, no nije to donijelo značajnog rezultata. Čvrsti bedem Osječana bio je neprobojan, naročito kada su loptu imali Jefferson, Milović, Bilyi, igrači kojima je posao obrana, a sve ostalo muka. Trener domaćih Zekić znao je da mora prepustiti igru stoperima Hajduka, nije to ništa novo, a uzaludni su bili svi pokušaji Damira Burića da nešto promijeni. Slanje Milovića u napad već je bio očajnički potez, neprimjeren za Hajduk, gotovo nikad isplativ pa ni sada. Domaći su se branili, ležali, odugovlačili i zavlačili, sve za pobjedu koja im puno znači. Bijeli se nisu znali izvući, zapeli su između ambicija i mogućnosti. Sudarili su se s realnošću, a ta je da se ovaj Hajduk još uvijek ne može boriti za titulu prvaka.