HDZ u Splitu (neočekivano) je poražen, a oporba je tajnim glasovanjem kupila vrijeme do novih izbora!

Konstituiranje splitskog Gradskog vijeća u mandatu HDZ-ovog gradonačelnika Tomislava Šute pretvorilo se u blamažu godine! Tek što smo se pošteno zgrozili nad prijedlogom iz oporbenih redova da se za predsjednika vijeća glasa iza zatvorenih vrata velike vijećnice u Banovini, u hodniku, daleko od očiju javnosti i kolega, eto i informacije da su vijećnici za opravdati lojalnost nosili mobitele i slikavali se, snimali dok zaokružuju, na stolove stavljali satove, lepeze i osobne iskaznice da bi anulirali svaku sumnju u bilo kakvu izdaju.

Jer što drugo reći za situaciju u kojoj vijećnici tajno glasuju, a istodobno redom objavljuju svoje listiće? Ta “demokracija na hrvatski pogon”, nije bio rasplamsaj najtransparentnijeg glasanja, kako ga je nazvao SDP-ov Davor Matijević, jer nitko na leđima nije imao pritisak ulaska u koalicije, programske suradnje ili prijateljski odnos, kako ga opisuju u Sinju – već vrlo promišljen manevar oporbe u kojem je jedini gubitnik HDZ.

Povijest pamti, i nije tako davno bilo kada je s političke pozornice odšetao Ivica Puljak, doveo do raspuštanja vijeća i ponovljenih izbora, na kojima je, sada znanstvenik koji o politici razmišlja dok putuje na istraživanja diljem svijeta, odnio nadmoćnu pobjedu. Netko je, čini se, odlučio da takav scenarij ovaj put ne treba ponavljati. Barem ne još.

To što se vlast u gradskoj politici uvijek suzdržava jer se boji biti proglašena mafijom, organizacijom za pogodavanje i ubacivanje vlastitih kadrova, a oporba uvijek protivi jer mafiju vidi i ondje gdje je nema, ne trebaju PR-ovci za shvatiti jednu osnovnu činjenicu – HDZ nema većinu, iako je na papiru ima. Nema jasnu većinu, ona koja vlada. Ima kolekciju klimavih ruku koje se tresu na svakom ozbiljnijem glasanju.

Tajni listići otvaraju vrata upravo onome što HDZ najviše mrzi – neizvjesnost. Nepredvidivost. Da se ne zna tko drži riječ, a tko kuha novu igru. S tim tobože tajnim glasanjem, s konstituiranim vijećem koje visi o koncu, i s političkim faktorima koji ni sami više ne znaju tko im je saveznik, a tko tempirana bomba.

Na nešto prizemnijoj razini, tajni listići ispunili su cilj. Vijeće koje može krenuti u odluke o točkama s dnevnog reda, prividni mir među onima kojima ni spomen pojma izbora ne bi odgovarao, ali i prizemljenje MOST-ova Franka Kelama koji je možda moralni pobjednik, ali politički je posve marginaliziran. Njegova fotografija poništenog listića pokazuje principijelnost, ali u stvarnom balansu moći – on je postao promatrač. Kad bismo teret odluke kod Kelama mjerili istim aršinom sada i prije koji dan, rekli bismo da je breme prešlo u vrijednosti bliže miligramima.

Baš kao što je miligram šanse da bi se u takvim okolnostima nestabilnog tla pod nogama moglo vidjeti išta više od blijedog mandata prepunog velikih riječi i teatralnosti, a tužno manjkavog konkretnim djelima. Živi bili pa vidili.