Mali milijun puta u dosadašnjem praćenju Hajduka svatko od nas čuo je da “miriše na titulu”, a isto toliko puta koncem gotovo svake sezone čulo bi se i ono kako sve treba mijenjati. Hajdučki kružni tok i splet događanja oko ovog kluba zaista mogu biti primjer nekog sociološkog istraživanja.
Stotinu je mišljenja i stotinu rješenja gorućih problema, ali ako ćemo se u nečemu složiti to je da na kraju ove sezone Hajdukova svlačionica stvarno treba remont i pročišćenje.
Ne toliko zbog upitne kvalitete pojedinih igrača, nego ponajviše zbog njihove prevelike plaće i upornog preplaćivanja igrača.
Naravno, sve stoji, igrača koji dolazi u sredinu koja 15 godina ne igra europska natjecanja nečime moraš privući, ali isto tako uvijek se baci oko na izloge Istre, Varaždina, Slavena… uz ono pitanje – kako mi ne možemo dovesti ovakvog igrača. Tu treba isto tako promijeniti mentalni sklop i narativ dovođenja velikih imena, imati sportskog direktora koji može “iščupati” nekog novog Kouassija, Ohandzu, Velasqueza… Pa sportski direktor bio Vitaly ili netko drugi.
Osim toga, nekoliko igrača u Hajdukovom je kadru više od 4-5 godina, neki još od Valdasove ere i izgubljenog prvenstva u Koprivnici. Uz ove dvije posljednje sezone u kojima se luzerski izgubila titula nerealno je očekivati da će ti isti igrači biti sposobni za taj isti klub napadati naslov dogodine. Ugradio se opet mentalitet gubitnika, a za išta iole ozbiljno treba ga izbrisati ili barem anulirati. Za početak napraviti neki uspjeh (plasman u Europu).
Ovako svaka sezona počinje gubitnički, a dok je tako naprijed se neće moći. Vrijeme je za potpuni remont, pravog trenera i nekoliko pravih igrača koji će napokon moći pomoći Marku Livaji (ako ostane) u pohodu na trofeje i Europu.