Hajduk i Ajax u četvrtak oživljavaju prošlost koje se rado sjećamo

Nema navijača Hajduka kojega nisu prošli trnci onoga trena kad je doznao da će njegov klub povratak u europsku jesen nakon 16 godina otvoriti protiv Ajaxa na Poljudu. Hajduku i Ajaxu ovo će biti čak peta utakmica u europskim kupovima, s time da su se prve četiri dogodile praktički u dvije uzastopne sezone davnih godina. Najprije u jesen 1993. godine u 1. kolu Kupa pobjednika kupova, 1:0 za Hajduk koji je domaćina u prvoj utakmici glumio u Ljubljani, a potom teško stradao 0:6 u Amsterdamu. Godinu i pol dana kasnije, u proljeće 1995. godine scena je bila puno važnija, četvrtfinale Lige prvaka. U Splitu je završilo 0:0, dok je u Amsterdamu domaćin to riješio rutinski s 3:0.

Ajax je nekoliko mjeseci kasnije fantastičnu sezonu okrunio titulom europskog prvaka, četvrtom u svojoj povijesti i prvom nakon veličanstvene generacije Johana Cruyffa (hat-trick ranih 70-ih). Ajax je u finalu Lige prvaka u Beču pobijedio branitelja naslova Milan s 1:0, kasnim pogotkom Patricka Kluiverta. Raritet je da je to bila treća pobjeda Ajaxa nad Milanom te sezone, prve dvije je ostvario u skupini. Da, taj Ajax je bio prokleto dobar i ta se momčad postupno rasprodala nakon što je godinu dana kasnije u finalu Lige prvaka izgubila od Juventusa nakon jedanaesteraca.

I Hajduk je bio vraški dobar, ojačan povratnicima (Vulić, Gabrić, Asanović, Štimac, Vučević, Andrijašević…) i s mladim domaćim talentima (Rapaić, Mornar, Erceg, Pralija, Butorović…) uz neke pametne kupovine (Hibić, Peršon, Vuica, Meštrović…). Ta se momčad postupno raspala nakon što je nesretno i nespretno eliminirana na pragu još jednog ulaska u Ligu prvaka protiv Panathinaikosa na Kantridi (0:0 u Ateni, 1:1 u Rijeci). Da, bila su ratna vremena, jednom je Hajduk bio prisiljen igrati u Ljubljani, drugi put u Rijeci.

U tih 30 i kusur godina štošta se promijenilo u nogometu, posljedice osjećaju i Hajduk i Ajax, svaki na svoj način. Kapitalizam je okrenuo nogomet naglavačke, Hajduk lovi sjenu Dinama u hrvatskom nogometu, dok Ajax više ne može pratiti mnogo bogatije klubove na europskim stadionima. Čak je i u domaćoj ligi bez titule od 2022. godine. Što je ništa u usporedbi sa Hajdukom, koji prvak nije bio od 2005. godine. Da vam je netko „post festum“ četvrtfinala Lige prvaka 1995. godine govorio da će u jednom trenutku Hajduk sada već najmanje 22 godine čekati naslov prvaka, a da Ajax više niti jednom neće biti europski prvak… Što biste mu odgovorili? Ili da će Hajduk plasman u Konferencijsku ligu slaviti kao da je upravo osvojio tu ligu? I da će u toj ligi, trećem europskom razredu klupskog nogometa, na otvaranju igrati protiv Ajaxa? Nekada se govorilo „život piše romane“. Eto, ispisao ih je i kroz recentnu povijest ova dva kluba. Nekada velika, danas na marginama. Mislim, oba kluba su i dalje velika, ali sadašnjost nije tako lijepa kao prošlost. Doduše, nisu jedini takvi, nogomet se u ovih 30 i kusur godina dramatično izokrenuo, predaleko bi nas odvelo nabrajati sve razloge.

Ajax je, šteta bi bilo ovo ne spomenuti, prije sedam godina sastavio iznimno talentiranu generaciju koja je prkosila moćnima i bogatima, te došla korak do finala Lige prvaka. Ispala je na nevjerojatan način, teško je to uopće prepričati. Ajax je, naime, dobio prvu utakmicu polufinala protiv Tottenhama u Londonu s 1:0. U revanšu na Johan Cruyff Areni je vodio 2:0 nakon prvog poluvremena i onda dopustio preokret za anale. Lucas Moura je hat-trickom odveo Tottenham u predvorje raja, treći gol je pao doslovno u posljednjoj sekundi, inače, 96. minuti. Nakon toga se i ta generacija rasprodala, jer Ajax također ne može parirati super bogatima. On je samo – bogat.